{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Sarajevo je ispražnjena riječ"

S
16.6.2008. u 14:17
0
14
"Sarajevo je ispražnjena riječ"
0
"Sarajevo je ispražnjena riječ"
Nakon dugo vremena šutnje, sarajevska spisateljica Alma Lazarevska, govori za jedan medij. I to onu vrstu kojoj svakodnevno nije sklona – internet. U izvrsnom intervjuu za Sarajevo-x.com, gđa Lazarevska dijagnosticira naše stanje, otvoreno govori o 'sarajevskom duhu', provincijalizaciji vrijednosti, kvazievropeizaciji i inim tranzicijskim fenomenima zbog kojih je sama, kako kaže, postala autsajder.
Razgovarao: Asim Bešlija

Gđo Lazarevska, svoju posljednju knjigu,ako se ne varam, 'Biljke su nešto drugo', objavili ste 2003.godine na bosanskom jeziku u Sarajevu, te ' Smrt u muzeju moderne umjetnosti' na francuskom u Briselu. Nakon toga vi kao da ste nestali, nema vas sa novim naslovima, nema vas na javnoj sceni. Šta je razlog tome?

Novu knjigu od tada , zaista, nisam objavila. A sve drugo, manje od knjige, nevrijedno je pomena. Međutim,ono što napravite, ono kroz šta trajnije sebe materijalizirate, počinje živjeti zasebnim životom na koji vi više skoro pa nemate utjecaja. Neko pravi slike, neko haljine, neko gaji biljke...a ja sam eto do sada uglavnom pisala.Od kada ostavljam traga po papiru, nadajući se da , što bi rekao Kiš, ne mrčim papir (ne mrčiti papir uzalud) vjerujem u nepredvidljivi i uzbudljivi život teksta izvan domena autorovih kratkoročnih kalkulacija, sujeta, ambicija.
Pasionirani sam čitač i još uvijek osjetim ono neuporedivo uzbuđenje kada u rukama držim knjigu, nastalu negdje i nekada , a koju doživljavam kao najprisniji, najneposredniji dodir.

Ni sanjati ne mogu šta će biti sa mojim knjigama kada mene ne bude , ali za sada do mene s vremena na vrijeme dopru živi znaci da su one u nečijim rukama i da žive, dišu.Uostalom, to nisu činjenice iz domena privatne prepiske, no javno dostupne činjenice: kao, recimo, dva doktorata njemačkih slavista sa mojim knjigama kao temom, obimni tekstovi u prestižnim slavističkim almanasima na engleskom i njemačkom jeziku, moje prevedene priče u antologijama i slično.To da ono što ste napravili komunicira s nekim nepoznatim, dalekim, podstiču krhku nadu da rezultat svega nije ništavno...a iz tog osjećaja , vjerujem, nastaje literatura.

Uzgred, zgodno je što ste upotrijebili izraz nestali. Kao da sam nestala. Daje mi povoda da uzvratim rečenicom iz svog romana 'U znaku Ruže ' : Postoje, ipak, nestali!

Vaša četiri naslova koja ste objavili od 1994. do 2003.godine uglavnom se odnose na rat. Opsada je za vas bila vrlo inspirativno stanje. Da li to znači da ste nakon rata, ovih posljednjih godina jednostavno izgubili inspiraciju u Sarajevu čiji se prepoznatljivi duh možda i rasplinjuje galopirajućom komercijalizacijom?

Osjećam potrebu naglasiti da se nikada nisam predstavljala kao ekspert za Sarajevo, još manje portparol Sarajeva , a najmanje portparol sarajevske boli. Uostalom, veoma mi je stalo do činjenice da se u mojim knjigama 'Smrt u muzeju moderne umjetnosti' te 'Biljke su nešto drugo' Sarajevo ne pominje imenom nego evocira sintagmom 'opkoljeni grad'. Ne sjećam se da sam u trenutku pisanja imala jasnu odluku ovakvog imenovanja, odnosno neimenovanja.Vjerujem da je to plod dubokog osjećaja da je riječ Sarajevo skoro pa značenjski ispražnjena zbog zloupotrebe svakojake vrste . Dakle, Sarajevo moja knjiga ne pominje izravno,ali mogu reči da je ona učinila da se Sarajevo rječju i izravno pomene u Salzburgu, Beču, Kelnu, Londonu, Parizu , Ljubljani, Briselu .Govorim o gradovima gdje sam fizički pratila svoju knjigu. Knjiga o opkoljenom gradu je mimo moje fizičke pratnje putovala dalje.

Nisam od onih koji se usuđuju tvrditi da poznaju Sarajevo , strana mi je famozna kovanica 'sarajevski duh'. Naravno, grad ima potrebu za piscem u čijem će ogledalu tražiti svoje vrline i mane, svoje likove, svoja kultna mjesta , svoju mitologiju, čak svoje interne tračeve...ne mislim da sam od te vrste pisaca .Ja sam pisac mikroplana.Tu nikad ne ponestaje inspiracije.Neobjavljivanje je stvar zastoja druge vrste.

Pominjete komercijalizaciju. Sve danas podliježe komercijalizaciji.To je planetarna pojava. Meni kao stanovnici Sarajeva, konačno kao nekome ko je svoje godine života podijelio sa gradom u opsadi, može biti bolno i tužno što se grad jeftino rasprodaje kroz loše slike, lošu obradu, kičerajske spomenike. Nažalost, dobar dio toga je nepopravljiva šteta.

Oni koji su pomno pratili vaš rad, a njih je sigurno nemali broj, vjerovatno žale i za vašim angažmanom kao kolumnistice. Kolumne koje ste pisali u magazinu 'Svijet' koji je izlazio nakon rata , bile su izvrsna slika postratne fenomenologije BiH. Zašto nema ovakvih vaših angažmana?

Raduje me što pominjte baš tu kolumnu. Naslov joj je bio 'Tašlihan'. Kolumna je inisistirala na činjenici da je na zgarištu orijentalnog Tašlihana nastao (hotel) Evropa. Mi ,naime, patimo od kratkog pamćenja , uostalom i od pomanjkanja temeljitijih informacija, usudila bih se reći : neobavještenosti i neobrazovanosti.U kolumni sam se poigravala motivom Tašlihan-Evropa, pronalazeći analogiju u aktuelnim događajima i fenomenima.Tašlihan nije bila moja jedina kolumna. Odmah nakon sticanja diplome na Filozofskom fakultetu u Sarajevu počela sam objavljivati u sarajevskom Oslobođenju i Odjeku . Poslije su uslijedili Nedjelja...Dani...Svijet...Bilo je desetak naslova: 'Rizična grupa',' Sa riječi na sliku'....bome se svih i ne mogu sjetiti. Prve sam kolumne pisala u vrijeme kada je ovaj novinski žanr postajao prostor osvajanja više prava na individualni stav naspram zadate uniformnosti. Pisati kolumnu značilo je upuštati se u osvajanje novih prostora slobode izražaja. Bila sam jedna od prvih u Sarajevu koja se izborila za 'ja' formu u pisanju. Zašto ovo naglašavam. Hoću vam reći da se danas kolumna izvrgla u svoju karikaturu . Nastupila je inflacija te devalvacija kolumni. Dok sam još , s vremena na vrijeme , pratila poneku kolumnu , uočavala sam da se pisci kolumni više međusobno dopisuju, udovoljavaju nekim sasvim privatnim hirovima, narcisoidnim ambicijama i tome slično. Ipak, volim podsjetiti da je kolumne pisao slavni Umberto Eko, Nobelovom nagradom ovjenčana pjesnikinja Šimborska...da su se iz kolumni znale izroditi odlične paraliterarne forme , relevantno sociološko, kulturološko štivo čiji rok trajanja nadilazi život novine. Meni kolumna u ovdašnjem i ovakvom medijskom prostoru nije izazov. Ali ko zna. Nikad ne reci...nikad.

Ljude koji su čitali vaše knjige, poput 'Smrt u muzeju moderne umjetnosti', ljudi koji su prolazili stvari koje ste vi opisali u svojim knjigama, vjerovatno će interesirati čime se bavite posljednjih godina i da li pripremate neku novu knjigu?

Jedini odgovor za koji bih mogla reći da je nedvojben, bez premišljanja je: čitam. Čitam do iznemoglosti . Još uvijek čitam bez naočala ali već imam jak osjećaj da su oči dragocjenost koju ne valja traćiti. Nisam konzument elektronskog štiva. Oči čuvam za još jedno iščitavanje Vergilija , Mana, Andrića, Nabokova...Što se tiče pisanja, olovka i papir su mi uvijek pri ruci . Naslov se ne usuđujem najaviti prije nego je došao u ruke izdavaču. Moje ranije knjige me s vremena na vrijeme uposle. Nedavno sam imala plodnu prepisku sa francuskim prevodiocima moje knjige u 'Znaku ruže' te izuzetno lijepu prepisku s mladom slavisticom koja je nekoliko mojih priča prevodila na poljski. Pitanja koja mi moji prevodioci postavljaju vraćaju me jednoj od mojih najvećih ljubavi: jeziku. Uživam u ovakvim prepiskama , čuvam ih kao dio svoje spisateljske dokumentacije.

Nažalost, živimo u vremenu kada su institucije, posebno kulturne, slabe ili ne postoje. Pojedinci su postali institucije. Bilo da se radi o filmu, muzici, pisanju,itd. Kako se pronalazite ili definirate u ovome stvaralačkom ambijentu koji se može više nazvati vjetrometinom nego sistemom?

To je činjenica koja ne mora biti apriori loša.Kad zakažu institucije nameću se pojedinci.Život ne može čekati.Ambicozni , poduzetni, bome i agresivni pojedinci preuzimaju inicijativu.Međutim fenomen ima negativan predznak kada se ti pojedinci nametnu kao nezamjenjivi, bogomdani, kada postanu egoisti koji sprječavaju da drugi imaju šansu, kad postanu institucija a potom, međusobno zavađene institucije od čije ljubomore i okršaja , zakulisnih i javnih, stradava ono što bih nazvala pomalo staromodnom i potrošenom sintagmom : opće dobro. Dobro je da postoje pojedinci, ali postojanje određenih institucija još uvijek predstavlja donji limit bez kojeg ne možemo tvrditi da postoji zrela i zdrava kulturna scena. Pitate kako se ja pronalazim u ovakvom prostoru. Smatram se autsajderom. Ali, niko mi ne smeta da pišem i objavljujem. Sve ostalo je za pisca manje važno.

Vjerujem da ni sami niste imuni na višegodišnju bh. agoniju, barem u onom praktičnom dijelu života, ali i kao spisateljica, na nekom duhovnom planu. Kako vi shvatate i objašnjavate ovo naše stanje?

Ono što prije svega želim reći jeste da nisam nostalgičar. Čak nemam strpljenja za dijalog s nostalgičarima. Dakle, ne mislim da sam jednom živjela u nekakvom zlatnom vremenu te sada živim u lošem. Svako vrijeme ima svoje prednosti i mane, a ukopavati se u stalnom lamentu nad vremenom prošlim jeste čisti gubitak energije i vremena. Jednako kontraproduktivni su oni koji na svaku kritiku aktualnog stanja stvari,potežu termine: komunjara...komunisti.Ne samo da nisam bila komunjara nego sam i odrasla u porodici koja nije imala komunistu što bi se reklo ' za rasada'. Ali,zaboga, hoćemo li sto narednih godina ,kada se kritikuju aktualna vlast i njeni pojedinci, uzvraćati baukom komunizma. Mi živimo u stanju rigidnih ,nepomirljivih parola iza kojih su najčešće vrlo prozaični interesi . A kao niskokalorički garnirug buja novokomponirana kultura takozvanih debata ,okruglih stolova, vijeća, i ostalih tandaramandara fenomena. Pun nam kufer analitičara i eksperata za: Evropu, slobodu, demokraciju , ženska ...te prava bubamara, i tome slično.Naravno, savršen okvir održivosti ovakve kakofonije jeste nacionalna pocijepanost države. Nisam od onih koji umišljaju da se ovo nikada i nigdje nije događalo.Tome me podučavaju knjige. Konačno, zauzimam pomalo stoičku poziciju osobe koja ne vjeruje da je život negdje drugdje. Tu sam, tu mi je živjeti, tu mi je nešto od svoga života napraviti...unatoč svemu.

Poznato da je BiH zemlja koja nema svoju kulturnu politiku. Zapravo postoji samo sistem dijeljenja para iz kase, uglavnom kulturno-umjetničkim društvima sa nacionalnim predznakom. Mnogo je kritike da se ovim direktno politički kultura provincijalizira. Šta vi mislite o ovome?

Ovakvoj formulaciji bi valjalo da prethodi konstatacija kako nema države. Za ovakvu bi temu mogli naći kompetentnijeg sagovornika nego je moja malenkost.

O institucijama sa nacionalnim predznakom nemam skoro pa nikavo mišljenje. Zapravo, iskreno mislim da su to institucije imanentne devetnaestom vijeku , ali kako smo u svakovrsnoj emancipaciji u zakašnjenju, ni ova nije iznenađujuća. Ono što mogu reći kao lično iskustvo jeste doživljaj da me predstavnici ovakvih institucija uglavnom posmatraju kao grešku, nered koji se ne uklapa u njihove pospremljene police. Ponekad mi bude zabavno kad uočim kako moje ime i prezime unosi nemir i skoro pa nervozu u srca urednih vlasnika nacionalnih literarnih pregradaka. Šta učiniti sa osobom koja ima takvo ime i prezime a pri tome ipak jeste nešto napisala, neke nagrade dobila. Sjetim se Kišove formulacije 'uznemiravajuća različitost'. Tu ćete, kao nigdje, osjetiti netrpeljivost provincijalca. Duhom provincijalca. Uzgred, citirat ću vam Mirka Kovača čiju najnoviju knjigu upravo čitam : 'poluintelektulci iz provincije, uz političare, najgora sorta ljudi.'

Pratite li domaću književnu scenu i jeste li primjetili neko ime ili neki naslov koji vas je posebno impresionirao, među mlađim stvaraocima?

Moram naglasiti da sam studirala komparativnu književnost i da je ovaj izbor izraz mog specifičnog interesa za književnost. Uzgred, ne bavim se valoriziranjem, ne pišem prikaze, kritike , ne učestvujem u kreiranju domaće literarne scene sa svom dramaturgijom koju ona podrazumijeva: nagrade, gostovanja, ponovljena izdanja . Iskreno, nisam radoznala kad je u pitanju ono što se naziva tekuća produkcija . Pisac, čini mi se, treba da ima ličan i specifičan opseg čitalačkog interesa. Ima, međutim, jedna vrsta mladih pisaca koji su me iz vanliterarnih razloga zaintrigirali. Mladi ljudi koji su kao djeca protjerani iz Bosne, koji su u roditeljskom naručju izbjegli klanja, i koji se evo sada javljaju kao pisci na jeziku iz kojeg su istjerani. Pri tome pozavršavali prestižne evropske univerzitete.

Živite i radite u Sarajevu, tu ste bili cijelo vrijeme opsade. Kako danas gledate na situaciju u gradu, posebno njegovu kulturnu scenu, ili možda da radije budemo kritični, pa da kažemo – šta mu prigovarate, njemu i njegovim stanovnicima?

Od kulturne mnogo me više interesira ekološka scena. Ne mogu da shvatim da Sarajlije pristaju da budu ugušene izduvnim gasovima koji stižu iz auspuha evropskog otpada. Zatim, mislim da se Sarajevo u javnom diskursu previše troši da neproduktivne polarizacije tipa : došljaci i Sarajlije. Nisam nikada bila ljubitelj one famozne sarajevske priče o 'papcima' i Sarajlijama. Sarajlijama može vijek kroz prste iscuriti dok naklapaju na tu temu. A vlakovi prolaze. Grad je doživio strašne neslućene promjene, neke su stvari nepopravljive. Gradu u kom živim želim više građanske samosvjesti, skromnosti, uglađenosti. Manje opsjednutosti sezonskim sjajem (festivali, slavni gosti i tome slično) a više temeljitog i kontinuiranog rada na poboljšanju svakodnevnice. Više bi me obradovala zdušna građanska akcija da se spasi jedno drvo kojem prijeti bešćutna profitabilna gradnja kakvog novog arhitektonskog monstruma...nego još jedan internacionalni festival.

BiH je zemlja sa izgubljenim kompasom, zarobljena na putu između prošlosti i budućnosti. Kako vi vidite našu budućnost? Mnogi koji se smatraju progresivnim snagama smatraju da nam je potrebna hitna evropeizacija naših srca, umova i prostora na kojem živimo.

Da je vidim...vjerovatno bih bila nesretna do mjere koja bi mi oduzimala osnovnu vitalnost. Ovako, ograničena u viđenju, još kako-tako mogu da se nadam sljedećem danu.

A povodom pitanja o evropeizaciji...da ne teoretiziram...nudim vam detalj. Prije neki dan, ujutro, na Euronews-u saznajem da je umro Čingis Ajtmatov.Veoma volim ovog pisca. Ali, ovdje nije po srijedi nekakav eksluzivan i privatan čitalački afinitet. Naime, Ajtmatov je u evropskim i svjetskim okvirima priznat kao veliki pisac. Osim toga , nama bi trebao biti naročito značajan jer pokazuje kako se i imena koja nisu europska znaju nametnuti evropskom uhu kao imena važna i vrijedna pomena. I šta se nakon tog jutra desi? Pratim ovdašnje medije. Skoro kao za probu. Ni mukajeta. Ako se varam, neka me neko ispravi. Dotle, ja ovo navodim kao primjer provincijalizma.

Studirala sam komparativnu književnost zbog vjerovanja da je Kafka jednako moj pisac kao Meša Selimović, da mi je Dante dio nasljeđa kao Hasanaginica. Danas su moje duhovno blago i one prekrasne indijske spisateljice koje je svjetskoj literarnoj sceni otkrila posljednja dekada proteklog stoljeća. Bijeli Južnoafrikanac Kuci je moj nadraži nobelovac. Ovim nabrajanjem hoću da vam ilustriram šta po mom mišljenju podrazumijeva evropeizacija.

Od svakoga treba učiti ono što je dobro. Evropa nam je najbliža. Sa svim svojim manama i vrlinama. Povodom ovakvih rasprava ja se uvijek sjetim primjera sjajnog profesora filozofije Čedomila Veljačića koji je nakon dva doktorata , a nakon dva svjetska rata ,napustio Evropu i otišao na Cejlon da se zaredi kao budistički svećenik. U njegovoj prekrasnoj knjizi 'Pisma s pustinjačkog otoka' stoji rečenica: 'Došao sam ovdje da izumrem na kraju svijeta.' Ali ovo treba shvatiti tek kao opominjuću metaforu. Nama koji nismo spremni, ili smo propustili da izumremo, zbog naše djece, stoji zakon : prilagoditi se Evropi, svijetu...naravno: ne iznevjeravajući tradicionalne temelje bez kojih bi ovo bio bezličan prostor. Iskreno, već uočavam pojedince koji u kaobajagi misiji kontakta sa Evropom više liče na amebe, doduše dezodorisane i dobro obučene amebe, nego na insane. A od vokabulara koji se usvaja u kvazikontaktu s Evropom, i bez da sam pisac, boli glava. Cool, nemrem bilivit, čelindž mi je, konektovao sam se... itd. Sačuvaj me, Bože, takve evropeizacije.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: