Intervju
0

Rikard Larma: Ne dam zaboravu rat u Sarajevu

Sarajevo-x.com
Proslavljeni bh. fotograf Rikard Larma danas je Amerikanac. Rat je proveo pod opsadom u Sarajevu bilježeći život Sarajlija svojim fotoaparatom, i to toliko dobro i vispreno da se čini da to niko bolje od njega nije radio. U ratu ga upošljava američki Associated Press zahvaljujući kojem je svijet i putem fotografije upoznao užase Sarajeva. Izložba njegovih ratnih fotografija otvorena je početkom septembra u Zagrebu.

Razgovarao: Asim Bešlija

Drugog septembra u Zagrebu je otvorena Vaša izložba fotografija pod nazivom 'Opsada u 40 slika'. Otkud baš o opsadi Sarajeva u Zagrebu, i jesu li to radovi koje je bh. publika već imala priliku vidjeti?

Nevjerovatno, ali istinito. Vinko Sebrek je aktivista Foto organizacije 'Foto' , dugogodišnji predsjednik Fotokluba Zagreb, fotokluba sa najvećom tradicijom u regiji. Istinito je da me zatekao s pozivom i nekako dobro iznenadio. Iznenadio u smislu da nisam vjerovao da neko više pridaje pažnju našoj bliskoj istoriji. 'Koga više interesuje to'. Taj me gospodin u penziji pozvao da pravimo izložbu. Ja nisam razmišljao dugo. Kako odbiti.

Snimanje istorije Sarajeva me održalo u životu tih godina pa sam spreman obnoviti uspomene. Ispalo je da smo obnovili uspomene hiljadama ili tisućama onih koji su imali prilike vidjeti na neki način ili čuti, ili pročitati nešto o izložbi koja suze povlači.

Kakve nam utiske možete prenijeti o reakcijama same publike i javnosti općenito na otvaranje i sadržaj same izložbe, i činjenicu da se radi o Sarajevu?

Činjenica da se radi o opstanku. Reakcije su pojedinačne i u svakom slučaju emotivno jake. Putem interneta u, po broju, malo manjem izdanju od 40, sam plasirao na moje web stranice a bilo preneseno na mnoge druge web stranice. Tako ih je i dan danas moguće vidjeti za kompjuterom uz internet.

Fotografije mogu vidjeti i oni koji ih nisu proživljavali. Imali su priliku vidjeti i imaju priliku vidjeti na svome kompjuteru svi oni koji su mozda čak i rođeni poslije potpisivanja čuvenoga Daytona 1995. godine.

Imaju priliku vidjeti radove, slike ili fotografske dokumente, koje je u jednom momentu u privremenom smještaju u centru Sarajeva žirirao Abdulah Sidran 1994.godine. To je u stvari iz iste žute fascikle sa fotografijama iz koje sam 1994 godine u Kamernom teatru imao izložbu povodom godišnjice Novinarske organizacije Bosne i Hercegovne pošto sam bio proglašen za fotoreportera godine. To su fotografije koje sam izradio za vrijeme rata i koje su sada u žutoj fascikli. Bile su u Italiji na tri mjesta. Vicenzi, Padovi i Milanu. Za izložbu u Milanu nemam čak nikakvu uspomenu i detalj za album.

Pa, u Sarajevu, u Splitu. Pa, opet u Sarajevu u aprilu 2002.godine, malo dopunjena u Collegium Artisticumu. Baš sam prenio fasciklu u Ameriku sa namjerom da nekom prilikom ovdje organizujem svoju promociju kad me zateče poziv iz Zagreba. Evo sam baš dobio vijest da je izložba produžena još sedam dana zbog interesovanja.

Vi ste cijeli rat proveli u Sarajevu, u okruženju, ali ste odlučili tek iz njega otići dvije godine poslije rata. Zbog čega ne prije?

Pa, prije sam bio zauzet rizikujući život i radeći. Zar to nije bio novinarski izazov? Gledam sada mlade sarajevske kolege Damira Šagolja i Ziju Gafića kako žurno idu i traže belaja na tuđem ratištu. A, i nisu to više mlade kolege. Najmanje deset godina u poslu, šta govorim. Ispada da sam prolupani stari škljocko.

Nisam otišao iz Sarajeva u ratu i nisam ni pomišljao. Kada me je brat panično zvao i spominjao Vukovar, ja sam se ljutnuo riječima, 'Pa, Sarajevo je olimpijski grad. Valjda će se neko trznuti da to zaustavi'. Bogami bilo je teško i 1995. godine, nisam mogao vjerovati da će se bombardovanje i intervencija desiti.

Kada su prve tomahavke poletile u zrak mi smo to u redakciji Associated Pressa u Sarajevu saznali prvi od lokalnih novinara. Trebali smo profesionalno da potvrdimo vijest. Ma, rakete su jos kružile u zraku. To je bilo najdužih pola sata u našem životu. Potvrdilo se i intervenciji nije bilo kraja.

Ko je mogao zamisliti i naći načina da se front između zgrada i između spratova istih zgrada neutrališe bez totalnog uništavanja objekata. Desilo se i to. Zgrade na Vrbanji su na neki način sačuvane.

Ja sam u ratu postao stranac u svome gradu. Toliko sam bio s druge strane objektiva i objektivno bilježio šta se događa, da sam postao stranac. Pitali su me čak i pitanje: 'A, gdje ste naučili naš jezik?'

Na stranu filozofiranje. Život je jednostavniji. Ima rezova u životu. Ja sam otišao tragajući za dobrim i iskonskim. I to je sva priča. 1999. u februaru ja u Jerusalemu chatajući u nekom našem chat roomu sa našima po svijetu, prijavim: 'Napokon se u mome životu pojavila ženska koja će mi promijeniti život'.

Jeste, i našlo se odmah upozorenja od nekoliko ženskih osoba da se ne zaletim, da se pazim, ali sam šutnju nametnuo dopunom rečenice: 'Dobio sam ćerku!'...

I drugu... I jeste Julia, danas devet godinica, i Lillian, moj danas sedmogodišnji zlatni ljiljan, su mi promijenile život. Nabolje. I evo me u Americi.

Vaše fotografije Sarajeva pod opsadom posebno su svjedočanstvo o onome šta su doživljavali grad i ljudi u njemu. Imate li uopšte podatak koliko ste fotografija ratnog Sarajeva napravili i kolika je Vaša lična arhiva?

Moja arhiva je velika ali i nije arhiva. Ja imam kofer negativa što se i ne bi moglo nazvati arhivom u današnje vrijeme. U toku i kroz rad sam arhivirao mali broj negativa i skenirao i imam ih u današnjem digitalnom obliku. Zahtjevno je to i dugotrajan proces. To skeniranje.

Kada je Oslobođenje izgorilo ja sam se pomirio s činjenicom da sam izgubio predratnu arhivu negativa. Otišlo u plamenu. Tješila me pomisao da se u stvari sada snima nova istorija.

No, u ovim godinama sada imam tužnu činjenicu na pameti. Ma, koga to još interesuje. Prošlo vrijeme.

U propratnom tekstu za katalog izložbe u Zagrebu, napisano je da su Vaše fotografije takve da ističu samo ono najbitnije iz datog momenta stvarnog života koji ste pratili. Kako ih Vi lično tumačite?

Ja nisam teoretičar. Prepuštam vama da tumačite. Vama čitaocu, kritičaru, literati. Hvala stvarnom gospodinu Vinku Sebreku koji je moje fotografije poredio sa umjetnošću tih riječi:'...proze Meše Selimovića, Ivana Lovrenovića, Mile Stojića, Nedžada Ibrišimovića, Ive Andrića, Branka Ćopića, Josipa Mlakića, Igora Štiksa... Svaki, pa i najokrutniji fotografirani trenutak ističe lirsku profinjenost Larmine duše. Larmine fotografije prizivaju stihove Kamenog spavača Mehmedalije Maka Dizdara (Ima jedna zemlja, Bosna da oprostiš), zatim škrte poetske forme Antuna Branka Šimića, mudre i duhovne poruke Nikole Šopa, Marka Vešovića, Abdulaha Sidrana, Izeta Sarajlića, Anđelka Vuletića...'

Je li rat kao tema za Vas prošlost, i recite nam šta danas radite u Americi, i koliko Vam je normalan život i okruženje u kojem živite profesionalni izazov?

Neznam šta da kažem. Ne želim da zaboravim. Rat kao tema je moja istorija. I istorija Sarajeva. I ne dam da se zaboravi. Ali živim novi život...

Jeste, imam preokupaciju u fotografiji koju sam počeo krajem prošle godine, i evo baš nekako promovirao izložbom ovaj vikend u Filadelfiji. Nadnaslov 'Slikanje svjetlošću'. Što je fotografija, zar ne.

Nisam jedini, ali rijetki su fotografi koji su se ostvarili u tolikoj mjeri i u toj tehnici. Otišao sam svjesno daleko. Želja mi je da moji radovi mogu biti okačeni na zid kao umjetničko djelo. Na zid nečijeg prostora za ugođaj i da taj neko ima inspiraciju da ga gleda ponovo i ponovo.

Printam moje nove radove na platnu i zatežem na ram, i ima se utisak prave slike u ulju ili akriliku. Oduševljene su reakcije. Naravno, na mojoj web stranici www.rikardlarma.com je pristupačno vidjeti.

Da li bi se iz Vašeg opusa mogli izdvojiti neku fotografiju koja bi po vama bila najbolja? I zašto?

Ima raznih kriterija za tu karakteristiku najbolje. Fotografije iz Sarajeva pod opsadom su jedno a umjetnost fotografije drugo. Iako sam i dalje u objašnjenju da je life umjetnost najzahtjevnija i na prvom mjestu, dao sam se na nešto modernije. Kao što je u life fotografiji slučaj, fotograf snimkom zaustavlja vrijeme i mjesto, lokaciju, događaj, komponuje u fotografiju u jednom djeliću sekunde i to se nikada ne može ponoviti. Slučaj je i sa mojim novim radovima. Eksperimentišem sa dugom ekspozicijom, prirodnim okruženjem, bojama. Vrlo često i na događaju, i na isti način. Svaka fotografija ima pokret koji se ne može ponoviti. Za razliku od prethodnog slučaja sadržaj fotografije je miroljubiv, privlačan, neagresivan sklad boja i pokreta... Vrijeme će pokazati.

U Sarajevu ste izlagali i tokom rata. Kada Vas možemo ovdje očekivati sa sličnim projektom? Sarajlije bi to vjerovatno mnogo cijenile.

Drago mi je da najavim saradnju sa sarajevskim kulturnim aktivistima okupljenim oko MESS-a. U planu je izložba, i za promjenu pripremam nove radove ili bar u novom obliku. Modul memorije je naziv ciklusa izložbi i programa. April je mjesec, godišnjica.