{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


"Priča Senade Alimanović je sevdah, njen muž je zvijezda, a ona je gurnuta ustranu"

21.2.2013. u 22:00
533
0
"Priča Senade Alimanović je sevdah, njen muž je zvijezda, a ona je gurnuta ustranu"
533
"Priča Senade Alimanović je sevdah, njen muž je zvijezda, a ona je gurnuta ustranu"
Damir Imamović (Foto: Amer Kapetanović)
Damir Imamović, jedan od najznačajnijih mladih umjetnika u BiH koji se posvetio oživljavanju i održavanju kulture sevdaha, u februaru je sa svojim Sevdah Takhtom nastupao u Berlinu i Splitu. Istovremeno je angažovan na SARTR-ovoj predstavi "Tajna džema od malina", za koju je uradio muziku. O njegovom radu, reakcijama publike, ali i drugim temama razgovarali smo sa ovim pjevačem i gitaristom.
Prošle sedmice ste ponovo nastupali u Splitu na unaprijed rasprodanom koncertu. Kako je bilo?

Ovo mi je drugi koncert u Splitu i zadovoljstvo mi je vidjeti kako se tamo već formirala super publika za ono što radim. Uvijek me fascinira kako sevdah može stvoriti neku začudnost koja promijeni nešto kod publike. Duboko želim vjerovati da se ljudima nešto desi na tim koncertima, da učestvuju u nečemu s nama koji smo na sceni, da nisu tu samo da nas “čuju i vide”. To se nekada u primitivnom narodnjačkom vokabularu zvalo “pasti u sevdah” i najčešće je bilo praćeno obeznanjivanjem od alkohola. Neko novo ime tek tražimo.

Kako komentarišete najavu Slobodne Dalmacije u kojoj se kaže da je "pjevač i gitarist Damir Imamović apsolutno najuzbudljivije glazbeničko i etnomuzikološko ime sevdaha koji je za ovaj žanr učinio što i Ry Cooder za cubanu"?

Super zvuči, morate mi reći ko je to napisao da mu/joj pošaljem neki poklon (smijeh).

Sevdah Takht u Berlinu (Foto: Lena Kilkka)
Sevdah Takht u Berlinu (Foto: Lena Kilkka)

Kako uopšte ostati "original" u moru današnjih kopija?

Pa, činjenica je da originalnost u polju tradicionalne umjetnosti nije isto što i "na silu" originalnost u vremenu masovnih medija i pop produkcije. Percepcija originalnosti u umjetnosti zavisi i od obrazovanja publike: dosta ljudi misli da ja inoviram tamo gdje samo ponavljam ono što su radili važni majstori sevdaha u prošlosti. A na onim mjestima gdje unosim nešto novo, ljudi misle da je to "najstarije". Ono što bi možda mogao biti ključ je da se mora učiti od drugih, ali da se ne smiju imitirati rezultati (to je samo prva faza na kojoj, nažalost, mnogi ostanu), nego se treba pokušati približiti procesima. Njih treba “oponašati” ne bi li se tu nešto novo rodilo. To je meni najinteresantniji put. Ne kažem da je jedini.

Mnogi velikani sevdalinke nisu više s nama. Šta će biti kad jednog dana ne bude ove starije generacije muzičara koji njeguju sevdah? Jesu li Damir Imamović, Amira Medunjanin, Vanja Muhović, Divanhana... dovoljno jaki da se izbore za sevdalinku?

Sevdah mora biti živa umjetnost, inače nema nikakvog smisla. Sigurno neće svaka generacija napraviti pomak u sevdahu kao muzičko-poetskoj umjetnosti, niti će to uraditi svaki pojedinac/ka. Neki pjevači su transformativni, neki su epigoni, ali odigraju svoju važnu ulogu u određenom periodu. Mislim da je vrlo nefer prema svima nama koji se danas bavimo sevdahom da se naš rad ocjenjuje sub specie aeternitatis nakon samo nekoliko CD-ova. Recimo, meni je ovo tek osma godina profesionalnog bavljenja muzikom. To je premalo da bi se uopšte moglo zaključiti nešto dugoročnije.

Sevdah Takht u Splitu
Sevdah Takht u Splitu

Povremeno radite muziku i za pozorišne predstave. Pjesma "Kad bi ovo bio kraj" ostala je upečatljiv segment predstave "Kad bi ovo bio film". Kakve izazove donosi rad na muzici za jednu predstavu?

Obožavam pozorište. Uvijek mu volim biti blizu, na bilo koji način, bilo kao gledalac bilo profesionalno. Veliko mi je zadovoljstvo da posljednjih nekoliko godina radim sve više muzike za pozorište. To me izvodi iz osvojene sigurnosti na nesiguran teren, a jedino tako se uči. Trenutno privodimo kraju rad na “Tajni džema od malina” Karima Zaimovića, u režiji Selme Spahić. Mislim da je to trenutno jedan od najvažnijih pozorišnih projekata u okolini i silno sam uzbuđen zbog toga.

S Amerom Kapetanovićem Vas veže dugogodišnje prijateljstvo i saradnja. Amer Vas fotografiše za svaku priliku, a uradio je i spot za "Hajriju". Kolike su njegove zasluge u promociji svega onoga što radite?

Imam ogromnu sreću da mi je najbolji drug tako dobar fotograf, a i da se u posljednje vrijeme ovako uspješno zainteresirao za video. To je razlog zašto još od prvih mojih koncerata (uz Imranu Kapetanović i Almina Zrnu) sve što radim prati dobra fotografija. Živimo u doba slike. Na svaku pjesmu se obrati pažnja tek ako se ona može gledati. Od Amera, ali i od Imrane Kapetanović, sam mnogo naučio o fotografiji i njenim mogućnostima i nemilice koristim njihovu naklonost i prijateljstvo.



Muzika vam je omogućila da posjetite mnoge zemlje i mjesta. Gdje ste se posebno dobro osjećali?

Radna putovanja, putovanja radi turneja, koncerata, proba, predstava i drugih poslova, možda su najgluplji način da posjetiš neko mjesto. Odeš nakratko, sve vrijeme radiš kao konj i slabo šta stigneš vidjeti. Dobra strana cijele priče su ljudi koje upoznaješ masovno. Moj se svijet zato sastoji od predivnih ljudi sa kojima me češće spaja Skype nego zajednička trpeza. Ako vam treba nešto flashy: Japan je bio neponovljiv, potpuno me rasturio. Amerika je bila magična i nesnosno privlačna. Berlin će me još vidjeti (smijeh).

Šta radite kad ne svirate i ne proučavate muziku?

Ja sam vam prilično dosadan lik. Kao klinac sam studirao filozofiju i vjerovao da će muzika biti moja vječna druga ljubav, hobi. Onda sam hobi pretvorio u posao i već godinama nemam koncept slobodnog vremena. Moram početi heklati.

I za kraj bih voljela čuti vaš komentar na nagrade koje je na Berlinaleu dobio film Danisa Tanovića "Epizoda u životu berača željeza". Dok jedni hvale Danisa i bh. kinematografiju uopšte govoreći: "Kad Bosanac želi da pogleda dobar film, on ga snimi", drugi kažu da je to sramota i kritika bh. društvu koje je dozvolilo da se situacija koja je bila povod za film desi i da se i slične stvari i dalje dešavaju. Šta Vi mislite o svemu tome?

Mislim da je to veliki uspjeh isključivo Danisa Tanovića i njegove produkcijske ekipe. Ne bih govorio o međunarodnim uspjesima naših umjetnika u kontekstu nacionalnog ponosa i sličnih gluposti kojih su ovih dana puni mediji. Muka mi je od licemjerstva javnosti i političara koji sve uspjehe ljudi kao što je Tanović pripisuju sebi ili nekoj apstraktnoj zajednici, a neuspjehe samo i isključivo umjetnicima kao pojedincima.

Ova nagrada dolazi u veoma teško vrijeme za kulturu. U cijeloj BiH vlada atmosfera ukidanja kulture: budžeti se krate bez ikakvog kriterija, niko i ne pomišlja na stimulaciju kulturne proizvodnje, nemamo kina, pozorište je na prosjačkom štapu, ukidaju se i postojeće institucije... Ne smijemo dopustiti da opet u javnosti prođe ta blesava zamjena teza: naš film dobio nagradu = super nam je kinematografija.

Ali, ima nešto u cijeloj priči o Tanovićevom filmu što je dugoročno još značajnije, a to je perspektiva za koju mi je, između ostalog, sevdah izoštrio čula: šta se dešava sa ženom u cijeloj priči o filmu?! Povod za Tanovićev rad je užasna sudbina jedne žene (Senade Alimanović, op. a.), međutim, ona u javnoj percepciji ovih dana biva potpuno gurnuta ustranu, a njen muž je postao tema: naslovnica, analiza, zabrinutosti, glavni junak Berlina i slično. Ona je, iako okidač za cijelu priču, ostala potpuno na margini. Njena priča je sevdah.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: