Promocija u Sarajevu
0

"Posljednje suze nafte i krvi" Ahmeda Burića

Sarajevo-x.com
Ahmed Burić
Pisac, novinar i kolumnista Ahmed Burić, u Sarajevu je sinoć promovirao svoju novu knjigu poezije koja nosi naziv "Posljednje suze nafte i krvi". Promocija održana u sarajveskom muzeju moderne umjetnosti Ars Aevi, okupila je brojnu publiku, nekoliko stotina ljudi, što je samo po sebi pokazalo značaj Burićevog javnog i spisateljskog angažmana. Sarajevo-x.com vam donosi opširniji izvještaj sa ovog vrijednog kulturnog događaja.

Ahmed Burić, autor zbirke pjesama "Posljednje suze nafte i krvi“ u ulozi moderatora sinoćnju promociju otvorio je riječima:

"Lijepo je znati da kad se baviš nečim, posebno nečim nekonvencionalnim kao što je poezija, da imaš ovoliko ljudi koji podržavaju tvoj rad. Drugo, želim se od srca zahvaliti Ars Aeviju koji su ustupili ovaj prostor koji je meni iznimno drag iz više razloga.

Kao prvo, u prostoru ispod ovog gdje se mi trenutno nalazimo nekad je bio Kaktus, mjesto gdje su prošle neke od formativnih godina našeg života. Sa druge strane, ovdje su radovi nekolicine meni jako značajnih svjetskih umjetnika. Lijepo je imati dragulj kao što je Kolekcija Ars Aevi, ovdje u Sarajevu do kojeg institucionalno ne držimo previše, pa je i to bio jedan od razloga zbog kojih sam odabrao baš ovaj prostor.

Treća stvar je da ovo nije sasvim konvencionalna promocija, jer ja neću mnogo govoriti o sebi i svojoj poeziji, i u tu sam svrhu pozvao neke pozvanije ljude od sebe, Hadžema Hajdarevića, pjesnika kojeg neobično cijenim, Mileta Stojića, mog velikog prijatelja i čovjeka te vjerojatno najboljeg pjesnika kod nas. Tu su također neki ljudi s kojima ja dijelim poetske kvadrate, krugove, zidove i dileme, Fikret Libovac, akademski kipar i Damir Imamović“.

Ovo stoljeće obilježavaju suze, nafta i krv

"Posljednje suze nafte i krvi“ je Burićeva druga knjiga pjesama, koju je kao i "Bog tranzicije“ objavila vodeća hrvatska izdavačka kuća "V.B.Z“. O novoobjavljenoj zbirci, pjesnik Hadžem Hajdarević je rekao sljedeće:

"Naravno da svako poeziju čita na vlastiti način i ono što ću ja reći jeste samo moje čitanje Burićeve poezije. Meni se dopadaju one interpretacije poezije koje podrazumijevaju i stvaralački moment kada je u pitanju razumijevanje pjesme i nečije poetike općenito. Sam naziv knjige "Posljednje suze nafte i krvi“ dovoljno nam govori o tome koji svijet želi da nam poetski otvori Ahmed Burić.

Cijelo 20. stoljeće i prva decenija 21. stoljeća u znatnoj su mjeri obilježene ovim trima imenicama: suze, nafta i krv. Kada upotrijebimo i prilog posljednji, onda se pitamo da li tih suza, nafte i krvi više neće biti, ili neće biti nas koji će uspjeti da na kvalitetan način to razumiju. U svojim pjesmama Ahmed Burić je pjesnik koji itekako živi u vremenu i sa vremenom.

Ovo su pjesme koje su kontekstualizirane našim životima, našim vlastitim užasima i patnjama, razmišljanjima, nevoljama, tako da je Burić ovom knjigom pjesmama, baš kao i prethodnom "Bog tranzicije“, uspio da na najfiniji i jedan rafinirani ironijski način poveže neka vlastita razmišljanja o svijetu i životu, sve ono što se gotovo ne može poetizirati, a to je užas, politički, društveni, globalni i svaki drugi, kojem smo iz dana u dan izloženi. Svako od nas, čitajući ovu knjigu može da raspozna šta su tu sve suze, šta je krv, šta je nafta, ali ono što veže sve ove pjesme je jedan muški, nepatetični, otvoreni odnos prema stvarnosti u kojoj živimo, ne samo kao jedinke, već čitavo bosanskohercegovačko društvo u cjelini".

Pjesnik koji ne bježi od problema

Ahmed Burić u ovoj zbirci pokušava da poveže san i stvarnost, ne bježeći niti od jednog problema koji je aktuelan, aktivan, živ, koji je prisutan u novinama, koji na neki način obilježava ovo naše vrijeme. On nastoji da poveže te rasute svjetove sa jednom finom melankolijom i na taj način da prikaže stvarnost u svim njenim rasutostima te da ne iznevjeri onu osnovnu poetsku misiju a to je da pjesma bude pjesmom, da zadrži finu magiju poetskog tkanja, na način da uspije da kaže ono što misli i osjeća a da u isto vrijeme onoga ko čita njegovu poeziju drži u vlastitim mislima.

Ahmed Burić je imao mnogo ovdašnjih pjesnika na koje je mogao da se ugleda. To su pjesnici koji su uspjeli da prikažu gorku stvarnost i bosansku i opću svjetsku te da to poetsko prikazivanje dovedu do nivoa pjesničkog umijeća. Jedan od takvih pjesnika je Mile Stojić te je Ahmed Burić neka vrsta nastavljača, ili bolje reći, pratioca pjesnika suvremenika koji se ne libe da svoj pjesnički svijet smjeste u kontekst vremena u kojem se danas nalazimo.

Tako da svim onim koji budu imali priliku čitati "Posljednje suze nafte i krvi“ ne mogu reći da će uživati, ali će zasigurno suosjećati sa svim onim što je pjesnik Ahmed Burić unio u svoju poetiku i zasigurno će moći vidjeti da se radi o pjesniku koji će uspjeti da na vlastiti način opjeva ovu surovu bosansku stvarnost“.

Govor o čovjeku zarobljenom u globalizaciji

Pjesnik Mile Stojić je govorio o prepoznatim utjecajima na poetiku Ahmeda Burića, kao i o razlozima zbog kojih se on njemu kao pjesniku divi:

"Međutim, ja na neki način jesam blizak Buriću, utoliko što smatram da moderna pjesma mora biti zbirna priča. Zbog te svoje zbirnosti, koja je nešto nalik na osiromašeni uranij, ona počne da zrači čudnom energijom koja u isto vrijeme može biti razarajuća i plemenita, kao što atomska energija može grijati gradove a u isto vrijeme može razarati gradove. Poezija je substrat, stoga legitimno može biti razarajuća i plemenita. Također, istakao bih dvije stvari zbog čega se ja Buriću kao pjesniku divim. Prva kreće od samog naziva ove zbirke, kao bitne značenjske pozicije teksta. Kao i “Bog tranzicije“, i "Posljednje suze nafte i krvi“ podcrtava moderan duh i govori o čovjeku zarobljenom u labirintu globalizacije, gdje se odvija tranzicija, gdje su zemlje opustošene u kratkom vremenskom periodu, gdje se ideali ruše zbog nafte, gdje se krv zamjenjuje naftom…

Druga priča o ovoj knjizi je priča o ekskluzivizmu mjera… Ova knjiga dakako priča i jednu bosansku priču, ali ne u smislu patetičnog ključa. Ovo je priča jednog mladog obrazovanog čovjeka, koji, krećući se kroz svijet, vidi da svijet postaje jedna nesretna Bosna na sve strane i da đavo sve više hita da dođe po svoje.“