"Ogroman trud je uložen da se od BiH napravi zabit"

Jedan od koproducenata "Mamca" je i ugledni turski reditelj Semih Kaplanoglu. Kako je došlo do saradnje sa njim?

Semiha sam upoznala prošle godine u Istanbulu i nakon razgovora o filmu, svijetu i životu, činilo mi se da bismo mogli lijepo sarađivati na mom novom projektu. Semihu se svidio moj scenarij i način rada i odlučio je da uđe u koprodukciju s nama. Jako lijepo sarađujemo i mnogo mi znači i pomaže njegovo iskustvo i prijateljstvo.

Projekat "Mamac" ste predstavili na nedavno održanom Berlinaleu?

Tokom Berlinalea sam imala niz važnih sastanaka i prezentaciju Projekta i dijela materijala koji smo snimali uoči Nove Godine. Nismo učestvovali u nekom zvaničnom programu, ali smo vrijeme Festivala iskoristili za rad sa svojim njemačkim koproducentima. "Mamac" je nagrađen na Torino Film Labu koji se odvija u sklopu Torino film festivala, te ga je podržao prestižni MEDIA program za razvoj filma.

Ostvarili ste zavidan uspjeh sa "Snijegom". Osjećate li pritisak da svaki naredni projekat mora biti dovoljno dobar ili bolji?

I da "Snijeg" nije postigao toliki uspjeh, logično bi bilo da sljedeći projekat pokušamo uraditi još bolje. Ne osjećam pritisak zbog uspjeha "Snijega", osjećam pritisak zbog sve težih uslova rada u BiH.

Koliko će se "Mamac" razlikovati od "Snijega"?

"Mamac" je urbana priča, za razliku od "Snijega". Događa se 2009. godine, za razliku od "Snijega" koji se događa 1997. Razlikovat će se onoliko koliko se razlikuje naš život u tim periodima. Mislim da je 1997. godine postojala jedna doza optimizma koju danas ne prepoznajem, koja je nestala iz, nažalost, objektivnih razloga. Nakon rata smo vjerovali u obnovu sistema, u nešto što smo zvali "bosanski san", a danas smo svoje snove zamijenili sjećanjima. "Mamac" je priča o generaciji kojoj je prvi kontakt sa stvarnošću bio rat. O generaciji koja nije imala priliku živjeti u normalnim uslovima i čija su sjećanja iz djetinjstva - stradanje, ubijanje, patnja. Mogla bih reći da je "Mamac" tinejdžerski film, s tim što život tinejdžera u ovoj zemlji je daleko od serije "Beverly Hills", s kojom smo mi svojevremeno odrastali.

"Mamac" obrađuje tematiku postratne Bosne i Herecgovine. Kako Vi vidite tu postratnu Bosnu i Hercegovinu?

Tokom ovih šesnaest godina nakon rata, uložen je ogroman trud i napor da se od ove male, potencijalom bogate zemlje, napravi nerazvijena zabit. U cijeloj BiH ima ljudi koliko broji jedan kvart u Londonu. Logično bi bilo da živimo lijepo ili barem normalno. Međutim, žrtve smo relativno malog broja umobolnika, nacionalista i licemjera koji su zloupotrijebili trenutak i zbog sitnosopstveničkih interesa zatrovali i upropastili generacije iza sebe. Mi još uvijek nismo slobodni i pitanje je da li ćemo i kada to biti. Ponekad mi se čini da uživamo u tom stanju žabokrečine, ogorčenosti i trača i da smo digli ruke sami od sebe. Ipak, pomjeranja na bolje ima na planu individualnih bljeskova, na mikroplanu i to je sasvim dovoljna potvrda da izlaz postoji. Izlaz iz lošeg stanja uvijek postoji!

Jednom ste izjavili da ste, zbog Vašeg islamskog oblačenja, na više nerazumijevanja nailazili kod nas nego putujući Evropom. Kako to komentarišete? Šta nam se to dešava pa ono što je dio naše vjerske tradicije odbacujemo kao strano?

U malim, depresivnim sredinama poput naše, svaka različitost biva izložena diskriminaciji. Ono što mene plaši u tom smislu je sve manji prostor za dijalog, sve veća isključivost i udaljavanje od suštine. Također me plaši činjenica da se mladi ljudi ohrabruju da svoju mladost, radoznalost i obrazovanje zamjene borbom za nacionalističke ideje koje su nas prvobitno dovele do ove crne rupe u kojoj smo sada. Zanimljivo je, također, da se demokratija i otvorenost u svijetu danas veoma selektivno primjenjuje kada je u pitanju tolerancija prema pokrivenim ženama.

Sa kakvim problemima se suočavaju filmski autori u današnjoj Bosni i Hercegovini? Da li se teško baviti poslom kojim se Vi bavite?

Ovaj posao je divan i težak, kao i svaki drugi posao koji čovjek voli i kojim se hoće ozbiljno baviti. U BiH je najveći problem finansijske prirode. Budžet Fondacije za kinematografiju za sve aktivnosti, žanrove, debitante, oskarovce je kao prosječan budžet jednog evropskog filma. Naravno da je frustrirajuće kad znate da kao autor većinu vremena i energije morate potrošiti na pronalaženje sredstava za svoj film. Napominjem da se i do 70 posto budžeta većine naših filmova skupi izvan BiH.

Kako vidite budućnost bh. kinematografije?

Ljudi sve više gube volju i nadu kad je u pitanju film u BiH. Ne poznajem skoro nijednog autora niti filmskog radnika koji živi isključivo od filma. Uglavnom radimo neke druge stvari da bismo preživjeli i na taj način, zapravo, plaćamo da radimo. Također smo prinuđeni da se orijentišemo prema drugim državama u kojima ima više novaca i u kojima postoje mehanizmi i ljudi koji prepoznaju vrijednost onoga što postižemo. Govoriti o budućnosti kinematografije je kao govoriti o budućnosti bilo kojeg segmenta našeg društva - apsurdno.

I na kraju, recite nam kada počinje snimanje "Mamca"?

Snimanje počinje u jesen, što je za mene kao da počinje sutra.