{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ognjenka na brdu filmova

S
8.8.2008. u 12:08
0
0
Ognjenka na brdu filmova
0
Ognjenka na brdu filmova
"Benvenuti a Montona" ili "Dobrodošli u Motovun", stoji na dvojezičnoj ploči na ulazu u živopisni istarski grad-utvrdu koja je po desti put ugostila međunarodni Motovun Film Festival. Da sve bude kako treba, organizatori su se i ove godine držali dobro oprobanog festivalskog recepta koji bi se u najkraćem mogao svesti pod "dosta dobre zabave, još više dobrih filmova".
Piše: Mirza Redžić

Pa iako je MFF nadaleko poznat po svojoj neformalnosti i opuštenosti, ove je godine posjetioce na glavnom gradskom trgu odnosno "Kinu Trg", kako se to mjesto zove tokom pet festivalskih dana, dočekao ni manje ni više nego - crveni tepih. Ako ste pomislili da se MFF priklonio našem SFF-u i nekim drugim regionalnim festivalima koji njeguju glamuroznu Cannesku (foto) scenografiju - prevarili ste se. Naime, nakon Dalmacije, Beča i Vojvodine, koji su bili aktuelni u nekoliko prošlih izdanja MFF, ovogodišnja "zemlja partner" festivalu, bila je ni manje ni više nego daleka Rusija. Ovo istok-zapad partnerstvo, koje je obilježeno proslavom dva rođendana, 10og MFF-a i stotog - ruske kinematografije, značajno je uticalo na filmski program i ostala dešavanja na Festivalu, kao uostalom i na postavljanje pomenutog tepiha koji je imao simbolizirati moskovski Crveni trg.

U ime parnerstva sa baćuškama, organizatori su konstruisali i posebno kino/šator tzv. "Rusko kino" u kojemu su svakoga dana u tri termina vrtili filmovi dopremljeni iz glasovitog Gosfilmfonda - filmskog fonda Ruske Federacije (Госфильмофонд Российской Федерации). Vrijedno je pomenuti projekciju, upriličenu uz živu klavirsku pratnju Sergeja Abela iz Moskve i zdravicu u vidu vodke, prvog ruskog igranog filma „Pobunjenici s donje Volge“ ("Sten'ka Razin"), glumca Vladimira Romaškova, koji je njegov prvi a koliko je poznato i posljednji redateljski uradak. Uz to, nisu nezapaženo prošli i "Štrajk" (Stachka), filmskog majstora Sergeja Ejzenštejna iz 1924 te "Hamlet" ili po ruski "Gamlet" Grigorija Kozinceva iz 1964. godine. Pored toga, svim večernjim projekcijama na glavnom festivalskom kinu Trg, prethodila je projekcija kino-žurnala tzv. Kinopravda, ruskog majstora dokumentaristike Džige Vertova. O brojnim nastupima ruskih umjetnika u Montoni nesto kasnije.

Obično se smatra da se najveća lova vrti u američkoj filmskoj produkciji. U zadnje vrijeme, situacija se bitno mijenja pa kada treba dati gomilu eura za neki dobar film ni u EU se baš ne škrtari. Da budemo do kraja korektni, posebno imajući na umu Timura Bekmambetova i njegovu trilogiju "Dnevnoy", "Nocnoy" i očekivani "Sumerechnyy dozor" (koji je kako čujemo zapao u produkcijske teškoće), ni baćuške ne žale rublje za dobru filmsku priču. Ali kada se naše neposredne (istočne) komšije bace u trošak, pa u produkciju megalomanskog kostimiranog spektakla sa vrhunskim specijalnim efekatima po uzoru na "Gospodare prstenova" skrše 5 miliona eura, onda to nikako ne može proći nezapaženo. Naime, u Motovunu je, prve festivalske noći i van konkurencije prikazan "balkanski Harry Potter", kako su ga krstili predstavnici medija, pod nazivom "Čarlston za Ognjenku". Radnja ove raskošne bajkovite produkcije smještena je u Srbiju potkraj Prvog svjetskog rata i prati dvije sestre, profesionalne narikače, koje iz svoga sela odlaze u grad ne bi li pronašle mladiće koji bi se sa njima vratili kući i tako spasili od odumiranja selo koje je, zbog raznih ratova, potpuno ostalo bez muških glava. Režiju potpisuje Uroš Stojanović, ko-scenograf je Srđan Dragojević ("Rane", "Mi nisno anđeli"…) a autor muzike je japanac Shiger Umebayashi ("Kuća letećih bodeža" i očekivani "Lady from Shanghai"). Po Stojanovićevoj tvrdnji, postprodukcija ove "duhovite i romanticne priče" trajala je oko 3 godine a u prilog ozbiljnosti projekta govori i uključivanje velikog Luca Bessona u kinodistribuciju, koja je kako saznajemo već otkupljena za domaće, francusko tržište. Na pitanje kako je došao na ideju da za komponovanje originalne filmske muzike za "Tears for Sale" (kako glasi naslov pod kojim film ide u međunarodnu kino-distribuciju), angažuje baš Umebayashija, Stojanović je, na vrlo posjećenoj press konferenciji izjavio, da je uradio ono što uvijek čini kada u životu ima neki problem - napio se. A onda je, došavši u pet ujutro kući, na internetu pronašao Umebayashija kojem je nakon odgledanog filma, trebalo tri dana da prihvati angažman. Inače, Ognjenka je u Motovunu podjelila publiku na one koji su bili oduševljeni regionalnom produkcijom koja nimalo ne zaostaje za holivudskom i one koji je smatraju samo skupom, bljestavom ali plitkom bajkicom. U bosanskohercegovačkim kinima, kako je navedeno, film se može očekivati krajem ove ili početkom naredne godine.

No vratimo se oficijelnim festivalskim selekcijama. Ove godine, na MFF prikazano je nešto više od stotinu filmova koji su se natjecali u pet festivalskih kategorija, izuzmemo li Amnesty International Human Rights Award, koja se zadnjih nekoliko godina dodjeljuje filmu koji prema mišljenju žirija na najbolji način tematizira problematiku ljudskih prava. Žiri Amnesty International (AI) nagrade na ovogodišnjem MFF činili su: Ferdi Haliti iz Vijeća Roma grada Pule, Nataša Senjanović, filmska kritičarka i novinar Jutarnjeg lista Dušan Miljuš kojeg su nedavno dvojica nepoznatih napadača pretukla bejzbol palicama ispred zgrade u kojoj živi u Zagrebu, pretpostavlja se zbog njegova pisanja o akciji MUP-a, tzv. ''Vikingu'', kojom prilikom su javno objavljena imena ljudi povezanih sa švercom oružja. Žiri je AI nagradu dodjelio slovensko-njemačkoj koprodukciji pod nazivom "Esterlita", režisera i scenariste Metoda Peveca, i ko-scenariste Abdulaha Sidrana, koja je kako je navedeno u obrazloženju žirija "suvremena i univerzalna priča u kojoj se isprepliće sudbina pripadnika traumatizirane manjine u okruženju većine geografski bliskog, ali kulturološki udaljenog podneblja". Film na posredan govori o životu bosanskih izbjeglica u Sloveniji prateći udovicu slavnog violiniste, koja otkrivši da je pokojnik vodio dvostruki život, poklanja njegovu violinu Amiru, talentovanom sinu izbjegličke porodice iz Bosne.

Da je ovogodišnji MFF potpuno u znaku partnerstva sa Rusijom, vidjelo se i po glavnom festivalskom takmičarskom programu u kojem su se za poželjni "Propeler Motovuna" borila i dva rusa. Pored filma "Teret 200" (Gruz 200), Alekseija Balabanova, crne priče u najboljem duhu Tarantina smještene u provincijski gradić negdje u nepreglednom SSSR-u, potajni festivalski favorit bio je film redateljice Anne Melikian pod nazivom "Rusalka" (u slobodnijem prevodu Sirena), koji se samo tekuće godine okitio brojinim festivalskim nagradama od kojih ćemo ovdje pomenuti samo FIPRESCI nagradu sa ovogodisnjeg Berlin Film Festivala i nagradu za najbolju režiju Sundance Film Festivala. Pored "Sirene" u superlativima je govoreno i o filmovima "Čovjek na žici" - dokumentarcu Jamesa Marsha o francuzu Philippeu Petitu koji je 7. augusta 1974. godine, osam puta prešao preko žice razapete između tornjeva-blizanaca Svjetskog trgovačkog centra, i romantičnoj muzičkoj priči "Jednom" (Once), Johna Carneya sa kojom su Glen Hansard i Markéta Irglová dobili ovogodišnjeg Oscara za najbolju originalnu pjesmu. Često je spominjana i jordansko-njemačko-holandska koprodukcija "Reciklaža" (Ea' adat khalk). Ovaj dokumentarac Mahmouda al Massada kroz priču o komšiluku - rasadniku terorista, koristeći se svjedočanstvima o djetinjstvu Abu Masaba al Zarqawija, vođe takozvanog mezopotamijskog ogranka Al-Qaide koji je odrastao u predgradju Zarqe, drugog po veličini grada u Jordanu, otvoreno govori o uzrocima terorizma.

Na iznenađenje publike ali ne i stručne javnosti, žiri u sastavu Milena Zupančič, Pavle Levi i Pawel Pawlikowski, kao stari motovunski pobjednik sa filmom "Posljednje utočište", dodijelili su Propeler nizozemsko-meksičko-francuskom filmu "Tiho svijetlo" (Stellet Licht) Carlosa Reygadasa. Svjetlo na originalan način tematizira pitanje ljubavi i bračnog nevjerstva, uz reklo bi se nesvakidašnji pristup s obzirom da je radnja filma smještena u meksičku zajednicu radikalnih menonita, koji su kao protestantska sekta osnovani u Holandiji u 16-om stoljeću. Budući da su odbacivali crkvenu organizaciju a Bibliju smatrali jedinom pravom Božjom riječi progonili su ih i katolici i protestanati. Skrasili su se, baš poput Amiša sa kojima dijele skromnost, duhovnost, odbacivanje savremenih tehničkih dostignuća kao i veliki broj drugih životnih principa, u Americi. Film prati ljubavni trougao koji čine Johan, otac šestoro djece i pastorov sin, njegova žena Ester i Marianne, neudata vlasnica restorana u koju se, protivno Božijim i zakonima zajednice, srednovječni Johan zaljubljuje. Ono što je nužno pomenuti kada je Svjetlo u pitanju je zaista upečatljiva fotografija i, kako je navedeno u obrazloženju odluke žirija "krajnje originalan vizualni i narativni izraz; o jednom poetskom, potresnom ostvarenju koje, baveći se pitanjem ljubavi, govori o duhovnom aspektu nasih života". Interesantno je da u filmu nema profesionalnih glumaca te da svi dolaze iz menonitskih zajednica Meksika, Njemačke i Kanade. Svi dijalozi u filmu su na menonitskom jeziku, takozvanom plattdeutsch-u. Film je nagrađen velikom nagradom žirija na prošlom Cannes Film Festivalu. Poharao je i brojne latinoameričke festivale a nije ga mimioišla ni najveća nagrada meksičke nacionalne akademije za filmsku umjetnost - Ariel.

Nadalje, na ovogodišnjem MFF-u dodjeljene su još i nagrade u kategorijama "Od A do A", što bi imalo značiti "Od Austrije do Albanije" i nagrada kritike FIPRESCI (Fédération Internationale de la Presse Cinématographique). U, reklo bi se, poprilično neravnopravnoj konkurenciji "Od A do A", tzv. "žiri braće i sestara" u sastavu Teona i Labina Mitevska (rođene sestre, prva producentica druga glumica, a obje iz Makedonije) te takodje braća Žarko i Nenad Puhovski iz Zagreba, nagradu su dodjelili austrijskom filmu "Revanš" (Revanche) Götza Spielmanna. Ovaj austrijski kvazi psiho-krimić poprilično neuvjerljivo tematizira osjećaj krivnje i želju za osvetom "snagatora" angažiranog u jednom od trećerazrednih bečkih javnih kuća, nakon što njegova ukrajinska prijateljica greškom strada u pokušaju pljačke. "Žiri braće i sestara" je po svemu sudeći bio drugačijeg mišljenja pa nagrada ide u Beč.

Motovun Film Festival trideset i sedmi je na listi filmskih festivala na kojima se dodjeljuje nagrada FIPRESCI. Ove godine međunarodni žiri filmskih kritičara u sastavu Stefan Ivančić, Gabriele Barrera i Gábor Böszörményi, potpuno zasluženo nagradu je dodjelio prekrasnoj dokumentarističkoj priči o ljubavnom životu slijepih ljudi pod nazivom "Slijepe ljubavi" (Slepe lasky) slovačkog režisera Juraja Lehotskýog. Film na dirljiv način govori o svakodnevnici nekoliko ljubavnih parova čija međusobna ljubav, ni pored hendikepirajućeg fizičkog defekta nikada nije "slijepa". Ne zaboravimo još i nagrade "Motovun online" koja je uz Propeler, najstarija nagrada festivala i koja se dodjeljuje za najbolji film trajanja do 15 minuta i naravno "SMS - Nagradu publike". Žiri mladih hrvatskih filmskih profesionalaca, ili "Žiri 3 Stefana" koji je ove godine bio u sastavu: Stefan Kitanov, Stefan Uhrik, Stefan Laudyn nagradu "Motovun online" dodjelio je filmu "Između dva zida" (Intre ziduri), njemačke režiserke moldavskog porijekla, Ane Felicie Scutelnicu dok je posebno priznanje otišlo u ruke hrvatske režiserke Irene Škorić za njen dopadljivi film "Rastanak".

Nagradu publike, dobio je, pa zašto ne reći, gotovo potpuno nezasluženo domaći film "Iza stakla", redatelja Zrinka Ogreste i to nakon neke, kako se nezvanično moglo saznati, zavrzlame za SMS glasanjem. "Iza stakla" je klasična, već prviše puta viđena priča o bračnoj nevjeri i dvostrukom životu glavnog lika opterećenom brojnim problemima na privatnom i poslovnom planu. Isprva možda i zanimljiva ali nakon odgledanog prvog dijela filma bolno neuvjerljiva. Ljubavni trokut jednog muškarca i dvije žene u slučaju "Iza stakla", potpuno je stereotipiziran, a jedino što ovaj film donekle "vadi" su dobro odigrane role Leona Lučeva i Jadranke Đokić. Poprilično uvjerljiva je i Daria Lorenci koja tumači ulogu ljubavnice i dakako treće u ljubavnom trokutu, Ane. Ipak, mora se priznati da je pomalo teško ovu glumicu ozbiljno shvatiti nakon antologijske rečenice: "Jebala sam se sa drugima, jer te volim" iz "Teško je biti fin", našeg Srđana Vuletića.

Recimo još i da je dodjeljena nagrada "50 godina" - koja je najstarija motovunska nagrada, i koja se dodjeljuje veteranima filmske umjetnosti koji su ostavili trag na domaću (hrvatsku) kinematografiju. Ove godine dobitnica je gospođa Mia Oremović (starijoj publici poznatija kao teta Mina iz antologijskog filma "Tko pjeva zlo ne misli"). Novost ovog Motovuna je ustanovljenje Motovun Maverick Award koja se dodjeljuje "za izuzetne zasluge u pomicanju granica dozovljenog i pristojnog u filmu". Ovogodisnji laureat bio je kultni režiser Ken Russel, "divlji Mesija britanskog filma" kako su ga najavili organizatori festivala u čiju čast je održana svečana projekcija njegova zasigurno najpoznatijeg filma "Tommy", velike rock opere u kojoj nastupaju The Who, Elton John, Eric Clapton, Tina Turner i Jack Nicholson.

Da sve ne ostane samo na filmu i da se oni najuporniji "motovunci" dobro zabave pobrinule su se brojni bendovi od kojih vrijedi spomenuti "Gustafe" koji su nastupali i na 1. MFF, splitski TBF (The Beat Fleet) i TFB ili "The Festival Band", koji je sastavljen od muzičara specijalizirih za nastupe na filmskim festivalima. Interesantno je da bend čine tri direktora filmskih festivala (Varšavskog, Praškog i Sofijskog), uz jaku pratnju vrhunskog bugarskog orkestra. Da je Rusija ovogodišnja zemlja-partner, vidjelo se i po nastupu slavne berlinske DJ atrakcije Russendisko Soundsystem ali i po prvom koncertu klasične muzike u sklopu Motovun Film Festivala ikad. Naime, četvrte festivalske noći, na terasi jedinog motovunskog hotela "Kaštel" nastupio je ansambl mladih violonista iz dalekih prostranstava Sibira koji nastupaju pod imenom "Virtuozi iz Jakutije". Ovaj ansambl u proteklih je 14 godina svoga postojanja osvojio 6 međunarodnih takmičenja, održao dupke pune koncerte diljem svijeta a nastupao i u sjedištu UNESCO-a u Parizu. Motovunski koncert "Virtuoza iz Jakutije" bio je zaista maestralan, posebno uzmemo li u obzir da niko u ansamblu nije stariji od 20. godina.

Za kraj recimo i to da je datum odražavanja narednog, 11. Motovun Film Festivala već određen. Naime, slijedeći MFF, kalendarski je između 27. i 31. jula 2009. Pa ukoliko imate želju posjetiti ovaj najnekonvencionalniji festival u regionu, probati lokalne specijalitete u vidu autohtone travarice Biske ili rakije od meda, u Istri znane kao Medica ili možda crni ili bijeli tartuf, koji je sada čini se pristupačniji i onima sa malo tanjim budžetom. Ne čekajte - počnite se pripremati već sada. I doviđenja na MFF 2009 na kojem će nadamo se, biti više bosanskohercegovačkih filmova nego ove godine. Makar jedan.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: