Moderator je bio književnik i novinar Selvedin Avdić, a uvodničari takođe književnici/e i novinari/ke Adisa Bašić-Čečo, Andrej Nikolaidis,Tanja Stupar -Trifunović i Ivan Lovrenović.
Kako je na početku razgovora istakao Selvedin Avdić prihvatimo li da je istinit navod iz naslova teme - novinarstvo između politike i književnosti, moramo uočiti da je bosanskohercegovačko novinarstvo stisnuto u neobičnom, pomalo i neprirodnom procjepu.
"Politika i književnost dvije su krajnosti, a njihov sraz iznimno rijetko davao je pristojne rezultate. Na bivšim jugoslovenskim prostorima pisci - političari, što nije teško dokazati, uglavnom su imali katastrofalan učinak.
Po Avdiću, u procjepu izmedu kategoričkog imperativa slobode i mučkog kukavičluka, stisnuto je novinarstvo. Iz njega se polazi na jednu ili drugu stranu.
"Zbog čega? Mogu ponuditi samo pretpostavke. Novinari na ovim prostorima ukazali su na više društvenih anomalija od sociologa i politologa zajedno, i otkrili više kriminala od oba entitetska MUP-a. Nažalost, njihov rad, pokazuju rezultati izbora, nije doživio odgovarajuću reakciju javnosti. Jasno je da to izaziva frustracije iz kojih novinari bježe u politiku - koja nudi mnogo efikasniji način za promjene, ili u literaturu - koja može ponuditi bijeg od stvarnosti", istakao je Avdić.
Adisa Bašić-Čečo u svom izlaganju "poigrala" se odnosima novinar-književnik. To su, kako kaže, odnosi neljubavi, oni se na neki način i ne mogu. A tu je i ona treća vrsta ili kentauri tj. oni koji su do pola pisci od pola novinari, oni koji pokušavaju pomiriti obje ove vještine.
Za Andreja Nikolaidisa književnika i novinara iz Crne Gore postoji jednostavno objašnjenje. Kako je rekao Nikolaidis većina pisaca, bar oni starije generacuje, željeli su postati političari, kad to nisu uspjeli postali su novinari, a politika im prodaje tiraže. Za mlađe, novinarstvo je način preživjavanja. Govoreći o samom sebi on je svoje kako književno tako i novinarsko pisanje nazvao tek prozvodnjm teksta.
Za Tanju Stupar -Trifunović novinarstvo je takođe način preživljavanja, a sloboda govora sve više postaje utopija.
"Nekad se govorilo 'piši kako govoriš', danas se govori 'piši kako ti kaže onaj ko te plaća', ustvrdila je Stupar-Trifunović. Ona je također dodala i da je rat , bilo koji ne samo naš, primjer zloupotrebe riječi. Vrijeme kada na scenu stupaju lokalpatriote, intelektualni profiteri, koji iz osrednjosti dolaze u centar i postaju važni.
Za Ivana Lovrenovića i za novinarstvo i za književnost neophodni su neki uzusi, poput poznavanja osnova zanata, tačnost koja počiva na rečenici (što nije isto kao i istina), znanje... Lovrenović se osvrnuo i na pojam sveprisutnog barbarogenija, kao i na egotrip novinara, čiji Ja govor nerijetko izlazi iz kontaketsa teksta i uopšte novinskog izvještaja.
Enver Kazaz istakao je da bh. novinarstvo sve više postaje fikcija, ali ne u svrhu umjetnosti. Ono postaje proročko, mesijansko, novinari postaju vlasnici morala.
