INTERVJU / "Naša publika strip smatra nečim dječijim"

Stvar sa formalnim obrazovanjem na polju stripova je što ne postoji škola koja će vas tome naučiti. Jedina razlika između Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu i neke druge je u tome što su profesori možda malo više otvoreni spram novih načina likovnog izraza, u koje spada i strip. No, ne postoji fakultet/akademija za strip. Većina strip crtača, uključujući i mene, stripove nauči crtati - crtajući.

Danas mi veliko zadovoljstvo pričinjava reći da se bavim crtanjem stripova. Baš zato što to ne može reći baš puno autora. Ponekad to zna biti demoralizirajuće, jer naša publika smatra strip nečim dječijim. Kao "ja sam to čitao kada sam bio mali, to je de facto nešto namijenjeno djeci".

Ipak, kad drugi strip crtači i izdavači iz drugih država pokažu interesovanje za moj rad, onda je to odlična podrška želji da se bavim stripom i pokazatelj da se može crtati strip, ili raditi drugi posao, bez potpore sredine. Malo čudno zvuči da se bavim nekim kreativnim radom koji prepoznaju ljudi koji ne žive ovdje, no kroz moj rad na organizaciji izložbi stripova i strip radionica, nadam se da će se to mišljenje u našoj javnosti promijeniti.

Nakon pokretanja web stranica Suzie Q comix i Stripopeke, prošlo je neko vrijeme. Kad se osvrnete iza sebe, da li ste zadovoljni postignutim ili bi se neke stvari mogle i bolje realizovati?

Više sam nego zadovoljan pomacima koji smo svi mi koji se bavimo stripom u BiH napravili u zadnjih četiri-pet godina. Novi autori više nemaju ispriku da se bave nečim što baš nikog ne zanima i da se tako nakon par godina crtanja povuku i uzmu raditi neki drugi posao. Danas u BiH crtač stripova samo treba upisati Stripopeka u web pretraživač i u par klikova mišem već je uvezan sa autorima iz cijele zemlje.

Ako ne zna crtati - pomoći ćemo mu da nauči, ako već crta - pomoći ćemo mu da svoje radove pokaže publici. Nismo savršeni, znam. Postoje stvari koje ne možemo uraditi sami (objavljivati strip magazin, naprimjer) ali treba znati da je cijela misija "spašavanja bh. stripa" na plećima par autora koji od svih obaveza odvajaju vremena da pomognu drugim crtačima.

Kao najveći kamen spoticanja moram navesti to neodobravanje sredine i sputavanje autora pričom "šta ti, ba, crtaš?" Mi možemo pričati i razmjenjivati stripove, no na kraju svaki autor mora otići kući i crtati. I kada ga sredina obeshrabri, mi ne možemo da se borimo s tim.

Bilo bi sjajno kada bi imali mogućnosti za organizovanje strip radionica gdje bi svi stalno crtali i gdje bi smo onda mogli prenijeti tu energiju i pozitivan stav na nove autore. No, nažalost takav prostor i materijal košta, a zbog malog broja trenutno aktivnih autora prošlo bi dosta vremena prije nego bi se razvila neka "škola bh. stripa".

Kao osobi koja se ne uklapa u određene kalupe i stereotipe, koliko vam je bitno da stručna ekspertiza priznaje Vaše radove i dodjeljuje vam nagrade. Ili je ipak bolja nagrada kad doprete do običnog čovjeka koji će istinski uživati u tome?

Ja volim crtati stripove poput onih koje volim čitati - zabavne. Uspijem li stripom izmamiti osmijeh na lice čitaoca, smatram da sav rad ima opravdanje. Ukoliko taj rad dobije nagradu, obično ostanem zatečen - kada ih žiri secira i objasni zašto su nagrađeni, ja ostanem iznenađen jer jedino opravdanje koje imam za njih je da sam mislio da će biti smiješni/zabavni publici.

Sa druge strane, nagradu dodjeljuje stručni žiri koji, pak, priznaje autore od struke. Osvojiti nagradu ne znači i da će publika čitati vaš strip (ili književno djelo, gledati vaš film ili slušati vašu muziku) iako ste ga vi besprijekorno napisali/nacrtali. Takmičiti se sa drugim crtačima nema nikakvog smisla zbog toga što svaki autor ima svoj stil, no pokušati nagnati publiku da uzme čitati nešto što prije nije (strip). Eh, to je već pravi izazov.

Stripom "Amnezija" napravili ste parodiju na klišee iz superjunačkih stripova. Da li je to gorko-duhovito predstavljanje bh. društva jedina tematika koja Vas zanima vezano uz stripove ili ih ima još?

Amnezija ne parodira bh. društvo. Likovi u tom stripu su posve izmišljeni i ne pripadaju niti jednom "društvu", osim što svojim karakteristikama parodiraju karaktere superjunačkih pozitivaca ili negativaca.

No, u mojim drugim radovima osjeti se utjecaj bh. humora, odnosno želje za... pa, ne toliko ismijavanjem naše svakodnevnice, koliko korištenja tih trenutaka da bih nasmijao čitaoca. Ne želim od mojih likova napraviti papke ili šta već. U radove radije ubacim neki domaći "fazon", koji će nasmijati čitaoca time što će ga asocirati na smiješnu situaciju.

Naprimjer, kada se likovi na imaginarnoj fantastičnoj zabavi oko logorske vatre vesele kao na koncertu Mileta Kitića. Ko ne zna taj "fazon", smatrat će strip zanimljivim. No, ko prepozna takvu caku, često prasne u smijeh. Posebno kada zna da je to namjerno tu ubačeno.

Kakvi su Vaši planovi za skoriju budućnost? Da li ljubitelji stripa mogu uskoro očekivati neku novu duhovitu priču?

Počeo sam raditi na drugom albumu "Amnezije" i želja mi je da ta knjiga ugleda svjetlost dana 2011. godine. Propisno smiješan projekat koji bih volio uraditi je strip o dvojici tipičnih Bosanaca - Čupi i Ajanu (prvi prodaje CD-ove na auto pijaci, a drugi je "fizikaner" koji vozi VW kombi T1).

Problem sa stripovima vezanim za područje Bosne i Hercegovine je u tome što su oni zanimljivi lokalnoj publici, a ovdje ne postoji niti jedan časopis koji bi objavljivao takvo šta. Stoga taj projekat uvijek ostaje na drugom mjestu pred poslovima koji imaju osiguran plasman do publike (ilustracije, strip izložbe/radionice ili crtanje za strane izdavače).