FOTO / Nakon ćevapa i bureka popijte vode s Baščaršije
Ćevapi i burek – probaju ih gotovo svi posjetioci grada. Iako su prisutni i u drugim mjestima, Sarajlije će uvijek ustvrditi da su upravo ovdje najbolji. Jedino oko čega mogu raspravljati, a oko čega se nikad neće dogovoriti, jeste u kojoj ćevabdžinici ili buregdžinici treba jesti. U pola, ili u cijelom. S lukom, s kajmakom, bez luka ili bez kajmaka – gdje god i kako god da ih pojedu, sarajevski ćevapi su jelo koje mnogi turisti pamte cijeli život.
Burek, pita od mesa, nedodirljiv je specijalitet. Sarajlije su s burekom uporedili samo domaćeg osvajača olimpijske medalje 1984. godine, Jureta Franka, poklonivši mu slogan Volimo Jureka više od bureka. Ćevapi i burek, dva naizgled jednostavna jela, ustvari su, u svim svojim varijantama, istinski zaštitni znak Sarajeva.
Osim njih, na Baščaršiji je u aščinicama moguće probati sarmu, dolmu i mnoga druga tradicionalna jela. Kompot, tufahija, kadaif, baklava i halva – samo su neki od slatkih specijaliteta bogate bosanske kuhinje.
Ovdje se kaže da će se u Sarajevo vratiti ili u njemu ostati svako ko se napije vode s česme pored Begove džamije. Legendu čuva i jedna pjesma:
“Ko se jednom napije vode sa Baščaršije,
Nikad više iz Sarajeva taj otići ne umije.”
U vrelim ljetnim danima uz česmu pored Begove džamije uvijek možete vidjeti ljude kako naslonjeni na kamen u dlan zahvaćaju hladnu vodu. Dok se osvježavaju, i ne slute da su možda upravo oni ti koji će potvrditi ovu legendu.
Od izgradnje vodovoda u 15. stoljeću, voda je, pored zelenila bašči, bila sastavni dio urbanog dekora. Osim rijeka, vrela i potoka, taj čudesni urbani ambijent činili su sebilji, kućne i javne česme, javna kupatila i šadrvani. Šadrvani (vodoskoci) podizani su kao ukras u dvorištima džamija, medresa, tekija i hamama. Šadrvan (perzijska riječ koja znači da veselo teče) pored dekorativne, ima i svoju praktičnu namjenu – da u isto vrijeme daje vodu većem broju ljudi za uzimanje abdesta (ritualno pranje lica, ruku i nogu prije odlaska na molitvu).
Gazi Husrev-begova džamija podignuta je 1530. godine i donedavno je bila najveća u Sarajevu. Za ovu džamiju mnogi kažu da je najpoznatiji simbol grada. Njena munara, visoka oko 45 metara, zajedno sa Sahat-kulom, sarajevskom Katedralom i Sabornom pravoslavnom crkvom, suvereno vlada ovim dijelom sarajevskog neba. Sarajlije svih religija svoje će goste odvesti u Begovu džamiju i pokazati im to prelijepo zdanje u srcu Baščaršije.
I ponovo česma... u gradu u kojem se posebno njeguje kult vode...
Gazi Husrev-begova medresa (viša škola) prva je obrazovna ustanova na ovim prostorima. Izgrađena je 1537. godine i poznata je kao Kuršumlija (prema materijalu korištenom za prekrivanje krova: kuršum – olovo). Unutar ovog zanimljivog prostora danas se dešavaju razne izložbe i kulturni programi. Sastavni dio kompleksa medrese neizostavno je i česma.
“U njemu čovjeku izgleda da poživjeti može dugo – na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života”, pjevao je Nerkesija, sarajevski pjesnik iz 17. stoljeća... Iako izgledom skromne, pune su ideje čovjekoljublja i bez sumnje su univerzalni simbol grada. Građene sa vodiljom da je sevap gladna nahraniti, a žedna napojiti – česme su spomenik duhovnog naslijeđa, a uz to i mjesto susreta, razgovora, prijateljstva i nerijetko rađanja prvih ljubavi.
Voda je u starija vremena dovođena s okolnih planina, a Sarajlije su govorile: Poslije lijepa jela, slatko se napij bistre i hladne vode sa česme. Teško je shvatiti zašto su česme bile česta meta rušitelja u periodu poslije Drugog svjetskog rata, i to tako da ih je danas u Sarajevu ostalo tek dvadesetak od preko 150, koliko ih je bilo u 19. stoljeću.