Razgovor sa Mirzom Okićem
120

"Najveći problem leži u mladima koji nisu zainteresovani ni za šta"

Piše: M. B.
Mirza Okić
Mirza Okić
Mirza Okić je pjesnik, glumac i tekstopisac koji se razlikuje od ostalih. U svojim pjesmama bez cenzure govori o svemu onome što mu probudi emocije na poseban i direktan način. Čovjeka sa šeširom možete voljeti ili mrziti, ali nakon njegove poezije ne možete ostati ravnodušni.

"Ja jednostavno pišem onako kako osjećam i ne libim se da koristim bilo kakav način izražavanja. U današnjem vremenu bi bilo glupo izbjegavati, da tako kažem, neko prosto izražavanje, jer je ono dio naše svakodnevnice. Ono ni u književnosti nije ništa novo, mislim da je samo pitanje toga koliko se estetski koristi. Sa druge strane pišem o onome što je aktuelno, kako u vanjskom svijetu, tako i u mojoj glavi, ne zamaram se tuđim pjesničkim ili proznim načinima, niti pokušavam prikazati bilo šta osim svijeta kakav je u mojoj glavi, bio on takav ili ne...", rekao je Okić u razgovoru za Klix.ba.

Mirza piše od svoje 17. godine. Kako kaže, rečenice se uvijek vrte u njegovoj glavi, on ih oblikuje i pretvara u djela.

"U glavi motam, premotavam i oblikujem rečenice koje bi na najbolji način iskazale moje mišljenje ili emocije o onome što me na neki način dotaklo. Kada sve to proključa u meni ja jednostavno pustim da iskipi na papir i ostavi mrlju baš kao što kafa iskipi i ostavi mrlju na šporetu. To može biti u rano jutro ili kasno navečer, u suštini kada god mi se pije ta kafa", rekao je ovaj dvadesetpetogodišnji pjesnik.

"Smrt ljubavnika"

Upravo tako je nastala i njegova prva knjiga poezije "Kuoleman rakastaja-Smrti ljubavnik", koju je objavio 2010. godine. Pjesme u njoj su nastajale četiri godine, od njegove 17. do 21. godine.

"Govori o stvarima o kojima i govore te godine. Čistim emocijama, stidnom izražaju, pokušaju i neuspijevanju prilagođavanja. Govori o svemu i o ničemu. Možda ponajviše o ljubavi i Sarajevu", rekao je Mirza koji ima u planu izdati još dvije knjige poezije i proze.

Trenutno radi na projektu Poetske večeri skupa sa ekipom trupe Diogenes Poetes, koju je pokrenuo zajedno sa Goranom Vrhuncem.

"Interes za ovakve događaje postoji, a na pjesnicima je da stvore masu koja će ih slušati i čiju će pažnju držati", smatra Okić.

Glumi sa djecom

Osim što se bavi pisanjem Mirza i glumi. Sa Jasnom Diklić i Senadom Alihodžićem radio je, u okviru Art Foruma, predstavu o djeci iz doma za nezbrinutu djecu i maloljetne delikvente pod nazivom "Želim (u) dom". Za tu predstavu napisao je i pjesmu, a igrao je ulogu odgajatelja.

"Ta priča o radu sa djecom se kasnije nastavila u poetskom teatru mladih Juventa, predstavom "Udarci i osmijeh", za koju sam pisao scenarij. Moj rad u pozorištu se najviše veže za Juventu, a pored toga i za studentski teatar i teatar S.O.S sela, gdje sam igrao u mjuziklu "Čikago". Iskreno, najlakše i najzahvalnije mi je bilo raditi sa djecom, valjda zato što se uglavnom možemo naći na istoj valnoj dužini. Ljudi iz svijeta umjetnosti mogu mnogo pomoći djeci, posebno u razvoju njihove slobodne i kritičke misli o stvarima koje se dešavaju oko njih, jer danas je teško i kod djece i kod odraslih pronaći misao koja je slobodna", kazao je Okić.

Pogled na aktuelnu sliku BiH očima pjesnika Mirze Okića

"Trenutna situacija je očajna i može dovesti do potpunog sloma ili stanja ili čovjeka. Promatrajući je, više mi se čini da je čovjek taj koji će da se prelomi u struku i izgubi glavu, baš zato što se drži one glupe narodne "pognutu glavu sablja ne siječe". Mislim da najveći problem leži u mladima koji nisu zainteresovani ni za šta, ustvari lažem, zainteresovani su za kafu, mahalu, za izgubljene gaće turbo folk pjevačica, za ružne čizme kolegice sa predavanja i za hiljadu i jednu zvijezdu žlijezdu koja je jednokratni dio hiperprodukcije medija. Ne mogu ih mladi preslušati koliko ih mediji mogu naštancati. U svemu tome ljudi iz svijeta kulture i umjetnosti sjede i žale se istim tim medijima i sve ostaje samo na žalopojkama, a onda se pitamo kako dolazi do genocida kulture i umjetnosti. Volio bih znati koliko ljudi ovdje misli da Luvr živi od novca mu daje država".