Program OFF MESS je širok spektar pratećih sadržaja, koji obuhvata izložbu Brace Dimitrijevića, promociju knjige i izložbu fotografija Zijaha Gafića, projekat "We are not affraid", predstava "Hodnici žuti, purpurni i plavi" i sl. Na koji način su ovi radovi u odnosu sa glavnim programom?
One su važan dio festivalskog programa. Naravno da nije slučajno da je sa izložbom Brace Dimitrijevića "Budućnost posthistorije" počeo ovogodišnji festivalski program. Taj rad predstavljao je našu zemlju na 53. Venecijanskom bijenalu 2009. godine. Ova postavka rada u još uvijek neobnovljenom prostoru sarajevske Vijećnice na neki način je i simboličan događaj. Pored toga što se radi o jednom od naših najznačajnijih umjetnika uz to je ovaj program realiziran u saradnji sa našim dragim kolegama iz Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi čiji rad izuzetno cijenimo. Saradnju sa njima namjeravamo nastaviti i u narednim godinama. Zapravo, zaista je porazno kada vidimo kako se mnogi odnose prema tim ljudima, a koji su toliko učinili za naš grad i zemlju. Ars Aevi i ljudi okupljeni oko tog projekta su pravo blago, a odnos prema njima priziva onu izreku o bacanju bisera pred svinje.
Šta nam možete reći o teatarskim programima unutar programa MESS-OFF?
Predstava Sonje Vukičević, u realizaciji Radionice integracije, bila je izuzetna s obzirom da se radi o pionirskom projektu u cijeloj našoj regiji, a koji demonstrira odnos prema problemu ljudi sa invaliditetom, a gdje se oni zapravo pojavljuju kao protagonisti izuzetne teatarske predstave. Veliki broj ljudi, a među njima i ja, posebno su uživali u predstavi "Nije nas strah", rediteljice iz Belfasta Anne Newell. U biti, radi se o projektu Inicijative Belfast- Sarajevo sa kojima naš festival sarađuje odranije, a prvi dio ovog projekta predstavili smo kao dio ovogodišnjeg programa Modul memorije 2010. Naravno, ne mogu da ne spomenem i glumce sarajevske Akademije scenskih umjetnosti, koji su bili briljantni te nam omogućili da doživimo jedno izuzetno i nezaboravno festivalsko iskustvo.
Možete nam reći nešto više o videoprojekcijama u sklopu ovogodišnjeg programa MESS OFF?
Izdvojio bih programe posvećene sjećanju na velika teatarska imena poput Klausa Michael Grubera, Gillesa Aillud i Giorgio Strehlera. Neki se vjerovatno sjećaju da je jedno od posljednjih gostovanja Piccolo teatra bilo upravo na tek obnovljenom festivalu MESS 1997. Drago mi je da smo taj dio programa realizirali u saradnji sa Muzejom grada Sarajeva, odnosno u pozorišnoj sobi Despića kuće, gdje su se u prošlom stoljeću igrale prve savremene pozorišne predstave u našem gradu.
Koliko je prateći programa blizak onome što realizirate u sklopu Messovog programa Modul memorije?
Kada je u pitanju Modul memorije, tu je manje bitno afirmiranje samog programa koliko je važno afirmiranje te stvarne potrebe da definiramo oblik sjećanja u odnosu na naše vlastito iskustvo na ono što smo proživjeli uključujući agresiju, opsadu, genocid... Festival MESS kao institucija veoma je ponosna na svoju ulogu u tom periodu, a otuda potječe i naš interes za sve ono što je nastalo ili nastaje na našoj umjetničkoj sceni kao efekat na ono što smo proživjeli. Posebno nas zanimaju pitanja kao što su odnos etike i estetike, a pored toga suštinski želimo da naši programi koji nas podsjećaju na vlastito iskustvo iz najtežih dana budu razlogom senzibliziranja naših građana na stradanje drugih ljudi širom svijeta. Ukratko, naše iskustvo treba biti razlogom naše izraženije suosjećajnosti sa drugim koji proživljavaju danas ono što smo mi proživljavali prije više od tih 15-tak godina. Ako nas naše iskustvo ne učini boljim ljudima onda ni sjećanje na taj period nema nikavog smisla. U tom smislu postoji i veza između MESS OFF-a i Modula memorije. Ipak, Modul memorije je poseban program koji mi već od 1996. godine redovno organiziramo, a posljednjih nekoliko godina taj program prerasta u važnu manifestaciju vrlo definiranog karaktera.
Vjerovatno je ipak nabliža toj ideji promocija knjige i izložba Zijaha Gafića "U potrazi za izgubljenim identitetom"?
Da. Taj program organiziramo u saradnji sa OPA i Gramofonom, a podsjećam, radi se o jednom od najzanačajnijih bh. fotografa mlađe generacije. Ovo je četvrta izložba Zijaha Gafića u sklopu naših programa. Prva je zapravo bila izložba fotografija sa festivala MESS a kada je Zijah Gafić bio oficijelni festivalski fotograf. Kada je u pitanju ova izložba moram reći da se radi o jednom od najpotresnijih svjedočanstva o našoj bosanskohercegovačkoj nedavnoj prošlosti, sadašnjosti i nažalost budućnosti. Autor nas kroz fotografije jednostavnih predmeta koji su ostali iza žrtava masovnih ubistava u vrijeme posljednjeg rata vodi u potragu za identitetom, ne samo žrtava već i nas samih, navodeći nas na tragamo za odgovorom na pitanje da li su ti predmeti osobni ili su dio naše kolektivne memorije. Na indirektan način, čini mi se kako nas ovakve izložbe potječu da postanemo fanatični borci za mir, ali i za pravdu i istinu. Iako se radi o vanredno potresnoj izložbi i knjizi zaista mislim kako je svi trebamo pogledati.
Kakva je posjećenost ovih programa s obzirom na to da oni nisu glavni program nego njegov paralelni tok?
Prateći program, odnosno MESS OFF je nešto na čemu radimo duži niz godina, a čini mi se da smo ove godine napokon uspjeli da pored zaista izuzetnog programa imamo i publiku koja sa podjednakim interesovanjem prati ono što smo im pripremili. Ponekad, nažalost, imamo probleme sa terminima s obzirom da je teško uskladiti da programi ne podudaraju. Tako su npr. izložba postera festivala MESS u galeriji Java kao i večernji koncert jazz grupe Das Kapital bili krcati, a što nažalost nije bio slučaj sa izuzetnim koncertom Arthura Annechino-a koji je bio u 17.00.
Koncert grupe Das Kapital je održan i u Banjoj Luci?
Da, taj dio programa organiziran je u saradnji sa Goethe Institutom, a mi smo rado prihvatili da pored sarajevskog i banjalučki koncert ove grupe bude uvršten u naš katalog. Nama je to veoma važno jer kroz cijelu našu historiju mi smo uvijek smatrali da festival MESS nije samo sarajevski događaj, već, naprotiv, događaj od značaja za cijelu našu zemlju, pa i cijelu našu regiju.
Program MESS OFF je obuhvatao i ulični performans Alice Sforze, u kojem ona šeta ulicom u pidžami sa ljestvama. Kako su prolaznici reagovali na ovaj događaj?
Pa očigledno mnogi naši ljudi nisu baš naviknuti na ovu vrstu događaja. Kod nas i dalje puno ljudi sa čuđenjem zagleda ulične umjetnike, a nažalost ni njih nema previše. Performance Alice Sforza je jedna zanimljiva umjetnička intervencija, a ljudi k'o ljudi... Neki su pokušali shvatiti o čemu se radi dok su drugi sa žaljenjem posmatrali Alice misleći kako se radi o jednoj od brojnih osoba u našoj zemlji s postraumatskim sindromom. Ipak, ovdje ne mogu a da ne spomenem našu publiku koju zaista volimo i koja ima vrlo istančan ukus. Ne radi se tu samo o našem zaključku, već o nečemu što su primjetili i gostujući umjetnici. Pogotovo, oni koji na festival ne dolaze po prvi put. Nerijetko primijete kako naša publika izuzetno precizno komunicira sa predstavama. Frank Castorf i danas kada npr. negdje govori o gostovanjima Volksbuhnea najčešće navodi iskustvo sa njegovih gostovanja na festivalu MESS.
Desert s jabukama koji će mnoge vratiti u djetinjstvo: Napravite jugoslovenski kolač
Pregovara se o uspostavi novih linija na Aerodromu Sarajevo, fokus je na ovim gradovima
