{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


'Na mome Ikea kauču'

S
30.8.2008. u 17:53
0
36
'Na mome Ikea kauču'
0
'Na mome Ikea kauču'
Za razliku od BiH, u susjednoj Hrvatskoj subkulture poput one označene kao 'queer', nalaze svoj put do javnosti i afirmacije. Tako je nemali broj knjiga objavljenih sa gay tematikom, koje su napisali kako istaknuti novinari ili druge javno deklarirane ličnosti, ili jednostavno ljudi iz tzv. običnog miljea. Uradio je to i jedan konobar, i to na kauču. Ne bilo kakvom. Onom Ikeinom.
Piše: Asim Bešlija

'Vidiš, ma kako feminiziran bio, nikad nisam bio Miss. Osim interno, na Monseni. To ti je u Rovinju. Tamo ti se skupljaju pederi. Svi smo ponekad pederi. Na kiti ili u duši. Dupe najebe, ovako ili onako.'

Tako piše Luka Marić u svojoj knjizi 'Na mome Ikea kauču' koja je u maju ove godine objavljena u Zagrebu. Bez ikakvog uvijanja i skrivanja činjenica, ne bježeći uopšte od onoga što preziru ponajprije heteroseksualni muškarci – feminiziranosti. Za Luku to je dio njegovog identiteta s kojim se nosi jednako kao i sa traumom svoga gay života u malo hrvatskom primorskom mjestu gdje radi kao konobar. On je napisao knjigu koja nije filozofija, ponajmaje filozofija života, već život sam. Onakav kakvim ga oblikuju ljudi. Nema skrivanja i bježanja od činjenica, nema tabua, već onako kako se to dešavalo na imaginarnom Ikea kauču preko kojeg je prešla galerija likova iz Lukinog života. Ljubavnici, muškarci za jednu noć, kruzeri, oženjeni muškarci. Pravila nema. Možda samo strah da okruženje ne sazna i želja da se zaboravi do narednog trenutka želje za muškim tijelom.

Iako knjiga 'Na mome Ikea kauču' vjerovatno nikada neće ući u neku antologiju, u Hrvatskoj je već i prije same zvanične promocije, koja tek slijedi, doživjela velik uspjeh i bila u vrhu čitanosti. A, zašto je čitati ako već u startu imamo formiran negativan stav prema tom 'odurnom i prljavom svijetu homoseksualaca' koji Luka opisuje do u detalje? Pa, možda to može biti pokušaj razumijevanja svijeta koji ima drugačije ime, a koji je, zapravo, jednak našem, 'normalnom', sastavljen od čežnje za pravom ljubavlju, neispunjenim snovima, slobodom i ugodnim životom.

Ponajprije to je svjedočanstvo o balkanskoj tragediji gay populacije koja je zgurana u ćošak, označena i ušutkana, te natjerana na skriveni život i identitet kako bi uopšte preživjela. Rezultat je vrhunac frustracije i želja da se ode što dalje, gdje će se svoga muškog partnera moći poljubiti ili držati za ruku a da to ne bude prvoklasni incident.
Na Balkanu okovanom živom mitologijom i klimavim patrijarhalnim vrijednostima ispod kojih se krije nevjerovatan svijet licemjerja i lažnih vrijednosti, biti gay znači živjeti od danas do sutra, bez ljubavi, i sa kratkotrajnim seksualnim užicima. I na kraju opet ostaneš sam.

Luka Marić to bez ikakvog zazora vrlo slikovito predočava svim zainteresiranim čitaocima, kojima možda može biti i muka od scena analnog seksa u kojima je sam autor protagonista, ili možda ne mogu vjerovati da jedan dobro ustrojen katolički muškarac kojeg doma čekaju žena i djeca, sa Lukom doživljava seksualni vrhunac.

U tom zbrkanom svijetu stalne izmjene, bez potrebnog smiraja, istinske ljubavi i zadovoljstva, on se obraća svima njima koji su koristili njegovo tijelo, prekriveno utegnutim mišićima, dobrim izgledom kao ulaznicom za svijet užitaka. Sve Lukine avanture su izmiješane a sve slične jedna drugoj, sa istim krajem i gorkim osjećajem napuštenosti, dok se u isto vrijeme uvijek javlja nova snaga da se život nastavi i da makar nade ima.

Sam autor nije pretenciozan. Knjigu označava kao 'pokušaj pisanja', pretakanje svoga životnog iskustva provedenog uglavnom u turizmu, sa znanim i neznanim muškarcima, na Ikea i inim kaučima, mračnim sobama, plažama, i radnim stolovima. Možda to i nije ništa više od toga da se zna naplatiti račun ili raširiti noge za seksualni čin, ali barem jeste stvarni život koji pod pseudonimom ipak nalazi svoj put do javnosti.

Za neke ovo će biti samo još jedna pederska priča za koju je bolje i da ne postoji, za druge važno svjedočanstvo kojem će se u budućnosti možda smijati, ali je ipak nešto što se treba pročitati i pokušati razumjeti prije lavine iracionalnih komentara. Možda baš 'Na mome Ikea kauču' bude put shvatanja onoga kakvim životom žive gay muškarci na Balkanu, ili čak i u drugim respresivnim društvima, pa se i pogledi na stvari počnu mijenjati. No, do toga je ovdje, čini se, vrlo dalek put, a homoseksualna ljubav vidljiva samo na komadu papira.

"'Volim te takvoga', rekao mi je Zoran. Ja sam ga trebao jednako tako voljeti onakvog kakav je on uistinu bio. Tada ne bi bilo Bridget Jones sindroma. Ni krivih ljubavi. Ni samoće. Kiša koje nemaju prizvuk sjete. Nisam. Zajebao sam stvar!'“

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: