Kultura
0

VIDEO / Ivo Andrić: Moja domovina je mala zemlja među svjetovima

Priredila: Tatjana Sekulić
Na današnji dan prije tačno 48 godina donijeta je odluka o izboru laureata Nobelove nagrade iz oblasti književnosti, a u najužem izboru bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca, Ivo Andrić. Nešto kasnije, 10. decembra 1961. godine, najprestižnija svjetska nagrada će upravo i otići u ruke velikana iz Travnika.

Od trenutka kada je saznao da je u užem krugu, slavlje je počelo. Navodi se da su u tome periodu svi željeli vidjeti slavnog Andrića, čestitati mu, fotografisati se s njim...

U Stockholm, gdje se održavala svečana dodjela nagrada, Andrić je stigao sa suprugom Milicom.

Brinuo je o svemu. O govoru koji će održati, o dužini trajanja tog govora, o odijelu koje će obući, o haljini koju će njegova žena obući...

Interesovale su ga sve pojedinosti o ceremoniji, te je i prije dolaska u Stockholm o svemu se raspitivao kod Gun Bergman, slavistkinje koja je i prevela njegovo nagrađeno djelo 'Na Drini ćuprija', a zatim i 'Travničku hroniku', te 'Prokletu avliju'.

Bio je prvi čovjek s prostora bivše Jugoslavije koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nosio je veliki 'teret' i zbog toga svoj govor na samoj ceremoniji dodjele nagrada, između ostalog, počinje riječima:

"Moja domovina je zaista mala zemlja među svjetovima, kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji da na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknadi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela da prodire u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona da svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obavezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i sa ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno, ali iskreno da izrazim."

U tom govoru, koji je nazvan 'O priči i pričanju', Ivo Andrić je također kazao:

"Nije uopšte toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pri tom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo delo. A, o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svako priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svako snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.".

Najveće svjetsko priznanje, velikanu Andriću je dodjelio dr. Anders Esterling u raskošnoj dvorani Koncertne palate švedske akademije, 10. decembra 1961. godine.

Nagradu koju je dobio Nobelovac odlučuje dati za unapređenje bosanskohercegovačkog bibliotekarstva.

U pismu koje je 17. maja 1962. godine uputio Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine on je napisao: "Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unaprjeđenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.".

No, samo nekoliko godina kasnije Andrić poklanja i ostatak novca za unaprijeđenje bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.

Ivo Andrić je rođen 1892. godine u Travniku u ulici Zenjak. Srednju školu završio je u Sarajevu, a nakon toga odlazi na Mudroslovni fakultet Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu, no školovanje nastavlja i u Beču i Krakovu.

Neka od njegovih najpoznatijih dijela su 'Ex Ponto', 'Nemiri', 'Prokleta avlija', 'Znakovi pored puta' 'Put Alije Đerzeleza', te 'Na Drini ćuprija', djelo objavljeno 1945. godine, a Nobelovom nagradom nagrađeno 1961. godine.