Izložba će trajati do 20. jula 2011. do 12 sati, a njene teme su obično detalji uhvaćeni u licima ljudi, pričama ulica ili pak ljepoti prirode.
"Za svaku fotografiju koju zabilježim smatram da su odraz stanja duha u kojem se nalazim u tom trenutku. Uvijek pokušavam tražiti ogledalo moje duše u tim detaljima, nedopuštajući fotografiji da se sama nametne", istakao je autor.
Za ovu izložbu direktna inspiracija bio mu je film "Cinema Paradiso", italijanskog reditelja Giuseppea Tornatorea. U jednoj od scena filma glavni protagonista, koji se poslije 30 godina vraća u rodni gradić na Siciliji, prisustvuje rušenju kina za koje je u mladosti bio jako vezan. Čekajući demoliranje, na trgu punom ljudi, ispred kina, stoje sada njemu jedva prepoznatljiva lica, sa suzama u očima, sjetom u duši i mislima okrenuti ka dobu kada im je to kino značilo mnogo više od samo dvorane za prikazivanje filmova. Ovo je bilo vrijeme prije televizije, a kino je bilo centralno mjesto okupljanja, gdje su sve svi poznavali. Ovdje su mnogi od njih vidjeli prvi film, ovdje su se smijali i tugovali, tukli se i zaljubljivali, odrastali i umirali. Sa nestankom kina Paradiso nestalo je i jedno vrijeme, nestale su mnoge priče, možda nestane i duša grada.
"Zbog mnogobrojnih znakova opreza od rušenja, koje su općine ili grad postavili na zgrade i kuće u Sarajevu, a prvenstveno u gradskim mahalama, nisam mogao a da ne povučem paralelu s filmom", ističe Kapetanović.
Fotografije koje su nastale u protekla tri mjeseca prikazuju priče sa zidova objekata obilježenih ovakvim znakovima. Osim detalja, kontrasta i boja, koji su vizuelno jako zanimljivi i sasvim dovoljni za fotografije, posmatraču ostaje prostor i mašta da postavi scenu i odredi vrijeme za neku svoju priču, neki svoj film, o ljudima i događajima ispred i iza tih zidova.
"Osobno, ove fotografije su rezultat mog, iskrenog, subjektivnog i nadasve nostalgičnog idealiziranja mahala, ali i straha od nestanka ili metamorfoze istih u nešto isuviše moderno, bezdušno, jednolično. Ja doživljavam i ljepotu vrata i prozora tih mahala, kao usta i očiju, ulica uskih i strmih, fasada kao ljusaka od oraha, slomljenih i oljuštenih. U svemu ovome vidim i osjećam da jedno vrijeme nestaje, a mnoge priče uskoro niko neće imati da pripovjeda. Možda samo fotografije ostanu da svjedoče, o tamo jednoj Mahali Paradiso...", riječi su fotografa.
