Razgovarao: Asim Bešlija
Lejla sve čestitke za nagradu naklade Zoro za najbolju neobjavljenu zbirku priča. Na početku da nam kažeš, smatraš li ovo nekom prekretnicom u svojoj afirmaciji kao spisateljice i je li ovo na neki način odskočna daska za tebe?
Hvala vam na čestitkama. Same nagrade ne čine pisce boljima, ali mogu pomoći u njegovoj afirmaciji. Pod afirmacijom mislim da će mi vjerovatno u budućnosti biti lakše pokucati na vrata izdavača sa nekim neobjavljenim rukopisom. Utoliko mi je drago i zbog ove nagrade.
Tvoja zbirka priča nosi naziv "Anatomija osmijeha". Sam naslov mene asocira na to da se smijemo, a osmijesi su nam lažni ili isprazni. Zbog čega ovakav naslov?
Da, to bi se moglo zaključiti na osnovu naslova. Međutim, "Anatomija osmijeha" nije zbirka priča o ispraznosti ili patvorenosti ljudskih osjećaja. Iako, to bi svakako mogla biti tema neke druge knjige. "Anatomija osmjeha" priča priče o ljudskoj patnji; te zapravo postavlja pitanje o mogućnosti sreće uopšte.
Ti si i prije pobjede na ovakvom konkursu i pripreme ove zbirke priča, objavljivala svoje priče, osvajala već neke nagrade. Pročitao sam nekoliko tvojih priča i ono što mi se čini kao zajednička karakteristika svih njih jeste da se ljudi u njima malo smiju?
Da, malo se smiju. Mislim da je u svijetu u kojem živimo sve manje razloga za smijeh.
Dojmljiva je tvoja priča "Reanimacija" koja me podsjeća na markezovsko raspadanje vremena, prostora i ljudi sa ogromnom količinom melankolije. Odakle crpiš ovakvu inspiraciju ili koliko je inspiracija tvoje lično životno iskustvo?
U nekom širem kontekstu "Reanimacija" je kritika ideološkog. Ili, bolje reći, ta priča propituje ideološke okvire naših života. Također, ona priča priču o manipulaciji ljudskim životima i letargiji. Međutim, pišući tu priču, nisam željela samo kritikovati ono što smatram da je neprihvatljivo. Pokušala sam postaviti pitanje da li je uopšte moguće živjeti bez neke ideologije koja vam "visi nad glavom". Ili jednostavno, kritikujući jednu ideologiju, čovjek postaje žrtvom neke kontra-ideologije. Iskreno, na to pitanje nemam odgovora.
Kada je u pitanju inspiracija, barem u mom slučaju, uvijek je riječ o nekoj fuziji ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje nas okružuju.
U priči 'Kutija svijeta' pričaš priču kroz lik muškarca, opet nesretnog, obesmišljenog, napuštenog, koji skončava svoj život samoubistvom. Odakle senzibilitet za pričanje priče u muškom rodu i je li ti se uopće teško ubaciti u takvu ulogu, posmatrati svijet takvim očima?
U pričama koje pišem ženski i muški likovi su podjednako zastupljeni. Ali, to nikada ne bude unaprijed smišljeno. Jednostavno kada odlučim pisati o nečemu, pokušam osjetiti iz koje perspektive bi bilo najbolje ispričati tu priču.
Vjerujem da je do dodjele ove nagrade naklade Zoro malo ljudi čulo za tebe. Kako samu sebe predstavljaš, kako se definiraš, kako želiš da te ljudi poznaju?
Pa i nemam se tu mnogo toga za reći. Imam 27 godina, studentica sam filozofije i sociologije i do diplome mi je ostao još diplomski ispit. Pored toga uređujem web stranice, i od toga živim. Nikada mi nije pošlo za rukom da se definiram, jer konstantno se iz te definicije brišu neke riječi, a druge dodaju. Ipak, kad već pitate, voljela bih da me ljudi poznaju kao spisateljicu.
Kako se snalaziš u našem bh. vremenu i prostoru i koliko ti je ovo sve inspirativno, plodno, temama bogato područje a koliko ti je svega dosta? Dođe li ti da pokupiš kofere i odeš?
Za jednog pisca je itekako plodno. Ali, za živjeti na tom istom tlu možda je i previše" plodno" svakojakim problemima. Ipak, ne razmišljam o odlasku.
Iako se baviš pisanjem, i to ne političkih pamfleta ili saopćenja za javnost, ne bi ti bilo teško da se politički aktiviraš. Takav je zaključak iz intervjua koje si dala nekim drugim medijima. Politika i ti?
Mislim da je tu došlo do jedne zabune. Naime, ja nisam niti imam namjeru direktno se baviti politikom. Ono na što sam ja htjela da skrenem pažnju je problem kritike u našem društvu. Ja smatram da i bez nekog aktivnog angažmana, svako od nas sudjeluje u političkoj realnosti, i kao takav ima pravo da na svoj način izrazi odnos spram društva. Kritika se kod nas obično pogrešno tumači. Uzima se kao nešto što je negativno, zlurado i što dolazi od pasivnih ljudi. Međutim, ja mislim da svako zdravo društvo, a samim tim i politika mora imati objektivnu kritiku. Takva kritika je konstruktivna, angažovana i služi kao korektiv društvu.
Čini mi se da bi ti jedan od prioriteta bio pomoć bh. gay zajednici. Zbog čega uopće pomagati ljudima koje ostatak društva ne smatra normalnim ili trećerazrednim ljudima?
Zapravo moj je prioritet bio ispričati priče o ljudima svedenim na graničnu situaciju između života i smrti. Naravno, mnogo drugih tema je inkorporirano u tekst. Od jedanaest priča, dvije se bave i gay identitetima, ali su nekako one nakon ove nagrade najjače odjeknule u medijima. Što, opet, na svoj način govori o položaju gay ljudi u našem društvu. Jednostavno, ja sam te priče ispričala jednako kao i one u kojima su akteri heteroseksualni likovi, jer ih ja jednako percipiram. Koliko one mogu biti od pomoći bilo kome, nisam baš sigurna. Ja samo mogu reći da ih nisam doživjela ništa "nenormalnijim" od ostalih priča u zbirci.
I za kraj, reci nam koji momenti iz naše postratne fenomenologije tebi predstavljaju nelagodu, ili te tjeraju da poželiš da si negdje drugo? Šta to nama fali ovdje?
Fali nam mnogo. Mnogo je izgubljeno, a dosta toga nikada nije ni bilo. Kada samo pomislite na to kakva nam je država, ili kako nas drugi vide, izaziva nelagodu. Najčešće poželim biti negdje drugdje onda kada treba da stojim ispred neke ambasade radi vize. Mislim da to mnogima, posebice mladim ljudima stvara nelagodu.
