{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kćerke velikog Meše Selimovića i danas žive u Beogradu, Bosnu nose samo u sjećanjima

14.3.2014. u 08:39
2.663
260
Kćerke velikog Meše Selimovića i danas žive u Beogradu, Bosnu nose samo u sjećanjima
2.663
Kćerke velikog Meše Selimovića i danas žive u Beogradu, Bosnu nose samo u sjećanjima
Mehmed Meša Selimović: Sjećanje na velikog književnika
U Beogradu danas živi 30-ak osoba koje nose prezime Selimović. Među njima su, malo je poznato, i danas kćerke bosanskohercegovačkog, pa i evropskog književnog velikana, Mehmeda Meše Selimovića.
Žive povučeno, u sjećanjima na svog slavnog oca, ali i bez velike spremnosti da ističu svoje slavno porijeklo. Ne zato što na njega nisu beskrajno ponosne, već zato što smatraju "da su one sasvim slučajno kćerke Meše Selimovića".

Skromnost i povučenost je veličina koja im je, očito, ostala u nasljedstvo od oca, rekli bi oni koji poznaju život slavnog književnika.

Tvrđavu posvetio kćerkama



Maša Selimović-Momčilović bila je do prije nekoliko godina izvršna direktorica za nastavu stranih jezika za odrasle u Institutu za strane jezik, a danas je u penziji. Njena sestra Jasenka, kako nam je kazala Maša, živi u blizini.

"Nama je otac posvetio svoju Tvrđavu", kaže nam ponosno Maša Selimović-Momčilović.

Ona i njena sestra su imale svoj život i svoje karijere i nisu se htjele mnogo okoristiti djelima svojeg oca.

Iako ne daju intervjue, a odbile su da govore 2010. godine i na stogodišnjici rođenja Meše Selimovića, Maša Selimović-Momčilović je za Klix.ba kratko srdačno razgovarala. No, o ocu Meši, njegovom radu, promišljanjima, Bosni i Hercegovini, nažalost, nije htjela da govori. Svojevrsni zavjet šutnje članova porodice Selimović se tako nastavlja.

U Sarajevu je, kako kaže Maša, zajedno sa porodicom, provela prvih 25 godina života. Tu je, veli, i diplomirala. No, već nekoliko decenija nije dolazila u glavni grad BiH. Posljednji put je to bilo kada je bila postavljena bista Meši Selimoviću u centru Sarajeva, u parku na današnjem Trgu Alije Izetbegovića.

"Tada je moja kćerka imala negdje četiri godine. Bilo je to davno, prije rata. Ima skoro 30 godina", kazala je.

Drago joj je čuti da se Meša Selimović i danas rado čita i citira u Bosni i Hercegovini, da je zastupljen u nastavnim planovima i programima i da mlađe generacije znaju za njega. Smatra to važnim. Zahvaljuje se svima na interesu za Mešu.

Kaže da ju je nedavno tako kontaktirao i jedan mladi muzičar iz Francuske koji je od dijelova djela "Derviš i smrt'' napravio pjesmu koju izvodi u modernom stilu. Maši je veoma interesantno to zanimanje mladih ljudi za djela njenog oca.

U Sarajevu, priznaje, Selimovići više nemaju nikog, a u Tuzli imaju rođake "od tatinih sestara i braće". Sa nekima su u kontaktu, a njihovu djecu, kako priznaje, već ne poznaju.

U Bosni ima kivnih



Maša je za Klix.ba potvrdila da su imali i određenih ponuda za izdavanje Selimovićevih dijela ponovo u BiH, ali da su ih odbili. Zavjetom šutnje kćerki Meše Selimovića tako i dalje ostajemo bez dragocjenih sjećanja na velikana pisane riječi. Posebno iz posljednjih devet godina života koje je Selimović proveo u Beogradu.

Ostaju tako Selimovićeva "Sjećanja" kao jedini trag o životu tog umjetnika.

"Pominjem sa radošću svoje sestre i braću, kao i Darkine sestre, koji su uvijek, i u dobru i u zlu, bili blizu nas. Ostale prijatelje ne pominjem, mnogo ih je, i život mi je, njih radi, bio radost", napisao je Meša Selimović, te dodao:

"Želim da Darka, Maša i Jasenka žive u Beogradu, jer u Bosni ima ljudi koji su kivni na moje držanje, na moju nezavisnost i na moj uspeh, pa bi se mogli sitno osvećivati mojoj porodici (mada je daleko više onih koji su me voljeli: ne kažem ovo napamet)."

Pa, ipak, Bosnu Selimović nije napustio i u posljednjim danima života. Iako već uveliko bolestan, uspio je da napiše kraći tekst za monografiju našem, također, slavom slikaru Mersadu Berberu.

"Ja znam da me njegove slike privlače, da ih gledam i istinski uživam. One mi pružaju veliku radost, utjehu i sjetu. One me podsjećaju na moju rođenu Bosnu sa svim njenim suprotnostima, sa svim njenim nježnostima i grubostima. Berber traži onu istinski voljenu Bosnu, bez laži i lakiranja, što sam i ja pokušao u mojim knjigama. Sjećam se da imam jednu njegovu sliku 'Prusački ulema'. Svi koji dođu kod mene, stanu, dugo posmatraju sliku i ne mogu da se odvoje od nje. Ja mislim da je to najviše što jedan slikar može, treba i želi da doživi", napisao je među posljednjim rečenicama Meša Selimović.

Musliman po rođenju, Srbin "iz očaja"



U bolnici je proveo skoro tri mjeseca, a početkom 1977. ponovo mu je pozlilo. Na običnom papiru, u bolesničkoj postelji, napisao je svoju oporuku u kojoj je između ostalog i ovo:

"Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjavalo zadovoljstvom. Kažem većinom, jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikome nisam nanio zlo, barem ne ozbiljno. Patrijarhalno vaspitanje, a kasnije komunistički moral (i ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a radije sam pristao na svoju štetu nego na tuđu... To me često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek više volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov."

Inače, kako su svojevremno pisale srbijanske Novosti, posljednjih mjeseci života Meša Selimović više nije mogao da čita. Gledao je televiziju, a knjige, časopise i novine satima mu je čitala supruga. Kao i sve drugo u životu i tešku bolest, potpunu oduzetost lijeve strane tijela, podnosio je s mirom i strpljenjem.

Na kraju više nije htio ići u bolnicu. Želio je da kraj dočeka u svojoj kući. Umro je 11. jula 1982. godine dok je gledao prijenos finala Svjetskog prvenstva u nogometu Italija - SR Nemačka.

Meša Selimović se, kako je podsjetio Miljenko Jergović, vrlo se jasno i nedvosmisleno, za razliku od Ive Andrića, odredio o svome nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti. U pismu upućenom Srpskoj akademija nauka i umjetnosti (SANU,) da bi razjasnio sve moguće dvojbe i prijepore, kazao je:

“Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom”.

Pitanje je, naglasio je Jergović, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bh. pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu. Za razliku od drugih, Selimović je ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran, pisao je Jergović.

"Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja", napisao je Jergović jednom svom u tekstu 2010.

I teškoj Mešinoj sudbini smo namjeravali razgovarati sa kćerkama Meše Selimovića, ali one o tome ne žele govoriti.

Moji su i ja njihov



Možda je onda najbolje završiti sa Mešinim razmišljanjima o Bosancima jer su "moji i ja sam njihov".

"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro", napisao je Selimović.

Čudan svijet, dodao je Selimović, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

"Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim."

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: