{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kako je nastao jedan roman

S
22.3.2011. u 21:15
0
0
Kako je nastao jedan roman
0
Kako je nastao jedan roman
Majstori svjetske književnosti oduvijek su u zimi, snijegu, januaru, nalazili arhetipske simbole smrti. Andrićeva "Prokleta avlija" i kraj Yojsovih "Mrtvih" možda su ponajbolji primjeri. Snijeg koji Gabriel gleda s prozora dablinskog hotela (i plače jer nikad nikog nije volio toliko da bi za njega bio spreman umrijeti) i snijeg koji je padao po fra Petrovom grobu uvijek iznova izazivaju ledene trnce, trnce prepoznavanja istinske umjetnosti. Nisam ni slutila da će se nešto što mnogi smatraju tek književnom konvencijom i u mome životu pokazati istinitim i bolnim.
Pamtim kao da je jučer bilo. A voljela bih da sjećanje blijedi, valjda bi manje boljelo... Bio je 4. januar 1993. Osam sati navečer. Muž je sa djecom otišao kod sestre. Uzela sam sinovu do pola ispisanu teku i hemijsku olovku, sjela kod upaljene svijeće i započela pisati. Da se pokušam isključiti iz užasa okupirajući se nečim što mi može držati pažnju. Pisala sam stranice i stranice o djevojci koja se u ledenoj ratnoj zimskoj noći, pored šporeta na drva, maže losionom za samotamnjenje kako bi zavela momka u koga se zaljubila. Zamislila sam bila da zapravo cijeli roman bude groteska, parodija na rat. Kad su se moji vratili, pročitala sam im, a oni se, zajedno sa mnom smijali do suza.

Kad sam sutradan došla s posla, sin mi reče kako je telefonom zvao neki čovjek i tražio mene ili tatu, njemu ništa nije htio reći. Ne znam kako, ne znam zašto, ne znam otkud se u meni javio strahovit, neopisiv osjećaj gubitka, ne imaginarnog, nego tačno i precizno - gubitka majke. Izrekla sam tu strašnu rečenicu: Majka mi je poginula.

Šta mi je s majkom?

Duboko u sebi, u svakoj ćeliji tijela, u srcu, u duši, znala sam da je to istina. Djeca i muž su kazali da pričam gluposti. Telefonske veze prema Sarajevu su bile prekinute, u Sarajevu je bilo puno mojih dragih, otkud mi uopće takve budalaštine na pamet padaju. Sasvim mirno sam kazala da znam što govorim, da je zvao Neđo iz komande brigade, a oni su kazali da nisam normalna. Ostatak dana i cijelu predugu večer, do neko doba noći sam čekala novi poziv. Tek oko osam ujutro zazvonio je telefon. Još sam ležala, muž je pošao da se javi. Doviknula sam: "Nemoj, ja ću. To je Neđo, javlja da mi je majka poginula." Zgrabila sam slušalicu i u istom času, prije nego se iko sa druge strane javio, kriknula, zidovi su ječali: "Šta mi je s majkom, Neđo?"

Zbilja je bio Neđo i sasvim se zijanio. Kao, ne pričaj gluposti, zvao sam da ti čestitam Novu godinu, a ja sam ponavljala već postavljeno pitanje, da bi mi, nakon minutu-dvije kazao: "Majka ti je poginula, jučer je sahranjena."

Moji i sada ponekad pomenu kako nikad u nečijem glasu nisu čuli toliko očaja kao u mom dok sam pitala: "Šta mi je s majkom, Neđo?!"

Tek što je izašla iz kuće, pala je granata. Samo jedan maleni geler i gotovo.
Sahranjena je uz džamiju na Vrbanjuši, pod čempresom.

Kad sam se, ne znam nakon koliko vremena, vratila onom započetom romanu, vidjela sam da u razgovoru sa sestrom u Sarajevu glavna junakinja kaže: "Sretna sam što su starci mrtvi..."

Zapravo, tada je moja majka zbilja bila mrtva. Ja sam počela pisati u osam uvečer, ona je poginula u osam ujutro istoga dana.

Nastavila sam pisati. Tako je nastao roman "Ljubav je sihirbaz, babo", samo to više nija bila parodija, već duboka, najdublja bol. Da ga nisam napisala, mislim da ne bih preživjela, a ako bih, ne bih sačuvala ni zrnce normalnosti.

Padao je gusti snijeg

"Spusti slušalicu i ode do prozora. Padao je gust snijeg, krupne pahulje su praminjale oko uličnih lampi od mat stakla. Noćas jedan čempres na svojim granama zadržava snježne pahulje. Ne da im da sakriju sasvim svježu humku.

Snijeg noćas pada po igračkama sačuvanim na tavanu, starim školskim knjigama. Snijeg noćas pada po ugaonoj sećiji bež boje u dnevnoj sobi. U njenom uglu je uvijek sjedio babo. Kvasi babove knjige, stolnu lampu oblika Aja Sofije čije prozore noćas nema ko upaliti. Snijeg noćas pravi naslage po ormanima na kojima su zimi mirisale rumene jabuke iz bašče.

Ne, nisu jučer ubili majku, srušili kuću. Ubili su, babo, moje djetinjstvo, mladost, snove, sav moj život."

Nikad poslije nisam otišla kući u kojoj sam provela djetinjstvo i mladost, kući za koju me veže sijaset prekrasnih uspomena. Ali, ako na jedan tas stavim sve to lijepo, a na drugi onu bol zbog majčine smrti, taj drugi tas uvijek pretegne. Kad autom prolazim pored nje, savijem glavu u krilo. Znam da je krov popravljen, da snijeg više ne pada po igračkama na tavanu. Lampa je kod mene, povremeno je upalim, osvijetlim prozore. Nekoliko komada majčine odjeće čuvam u mom ormanu. Ušuškani su u nekoliko omota. Da sačuvaju bar trunku dragog mirisa, mirisa koji ne zaboravljamo dok živimo.

I danas ponavljam, ne, ja zbilja ne volim zimu, ni Novu godinu. Zato je u romanu nepisano i ovo:

"Idi svojoj majci, mala. Evo ti savjet: Ako te neko, jednom kad odrasteš i napustiš svoj dom, četiri dana nakon Nove godine u rano jutro zovne da ti čestita praznik, nemoj ga slušati, samo prekini vezu i isključi telefon."

Eto, istresoh dio duše k'o prosjak svoje petoparce. U grlu osta kost, pod kapcima suze...

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: