Povod je bila knjiga Zdravka Lipovca «Teferič na ničijoj zemlji» u kojoj je jedna od priča - «Očeve cipele» posvećena Osimu.
To je priča iz pedesetih godina 20. vijeka u Sarajevu i prošlosti koje se njen junak danas ne stidi, kada je kao dječak uzeo očeve cipele da bi igrao fudbal u njima, uništio ih i kasnije dobio jedino što se moglo - batine.
Poenta je paradigma o neizmjernoj ljubavi dječaka koji će mnogo kasnije moći da ima i fabriku cipela i ljepoti odrastanja generacije u dobi kad je od igre tražila nešto mnogo plemenitije od novca.
Junak ove priče kazao je moderatoru današnjeg susreta novinara i poštovalaca s njim da ni sad dječacima ne manjka te strasti, ali - vrijeme je kad oni mnogo više provode pred kompjuterima, a klubovi s više novca mogu da biraju bolje igrače.
Ipak, za Ivicu Osima, i sad je formula najljepše igre kad ona dosegne - umjetnost kolektiviteta. I individualizam jakih igrača najviše se ispolji upravo u tome, ubijeđen je ovaj veliki fudbalski profesionalac.