Ispunjen BKC na koncertima Habichuele i Hollanda

Britanca Davea Hollanda, jednog od najvećih živućih basista i džez muzičara uopće, otkrio je Miles Davis na svirci u Jazz klubu Ronnija Scotta krajem 60-ih. Poziva ga da dođe u Ameriku i pridruži se njegovom bendu. Dave je tako postao elementan faktor u razvoju jazz fusiona, svirajući na Davisovim albumima kao što su In a silent way (1969), Bitches' brew i Live-evil (1970). Nedugo potom Holland pun kompozitorski i izvođački potencijal realizuje baveći se avangardnijim muzičkim oblicima, za što je najbolji primjer klasik Conference of the birds (1973), album Dave Holland quarteta. Tu počinje svoju dugotrajnu i plodnu saradnju sa duvačem Samom Riversom. Tokom karijere radi i snima albume sa Anthonijem Braxtonom, Joe Hendersonom, John Scofieldom... Član je grupe Gateway, sa Jackom DeJohnettom i Johnom Abercrombiem (čiji kvartet večeras s nestrpljenjem iščekujemo).

  Album Hands (2010) je rezultat Hollandove suradnje sa Pepeom Habichuelom, flamenko gitaristom iz poznate španske muzičarske porodice Carmona. Habichuela je, uz Paca de Lucíu, jedan od prvih flamenko gitarista koji su se okušali u kombinacijama sa džez muzičarima, te je svirao sa Jacom Pastoriusom i Don Cherrijem. Materijal za ovaj album Holland i Habichuela počeli su pripremati prije četiri godine, izvodeći ga u Španiji (sam album je snimljen u Madridu 2009, za samo četiri dana). Sofisticirane i pamtljive kompozicije flamenko su sa prizvukom džeza. Na jučerašnjem razgovoru u maloj sali Bosanskog kulturnog centra, Dave Holland je izjavio da mu nije bila namjera da mijenja flamenko, već da se nađe u njemu. 

  Nakon što su svirku otpočeli pjesmom Puente Quebrao, bilo je jasno da je Hollandu izlet u flamenko odgovarao, te se bez problema snašao u njegovim složenim ritmovima. Daveova izvedba prošle godine bila je tehnički perfektna, ali sada je bila emotivnija i energičnija, te su do izražaja još više došli njegov prepoznatljiv ton i vibrato, čvrst "groove" i istančan osjećaj za dinamiku. Uz akcentirane ritmove perkusionista Juana Carmone i Bandolera, svirka se nastavlja. Precizno i brzo varirajući ritam i solo dionice, Pepe pokazuje zašto je za njegovu gitaru Don Cherry rekao da "zvuči kao drvo koje plače". Raznolikost svirke donosi izvedba drugog gitariste, Josemija Carmone, čiji minimalistički solo pasaži dobro tempiranih produženih nota daju prizvuk bluza flamenko vokabularu. Izvrstan nastup ekipe završio je rumbom El ritmo me lleva, nakon koje su, vraćeni na bis, odsvirali tango Subí la cuesta. 

  Pred nešto manjim brojem ljudi zatim je nastupio Henderson/Berlin/Chambers Super trio, koji odnedavno nastupaju zajedno kao "super grupa". Neuspješan koncert djelomično je i rezultat tehničkih problema, naime monitori nisu radili ispravno i ekipa je zbog toga svako malo morala prekidati svirku, popunjavajući prazan hod pričanjem viceva. Zvuk Super trija je fusion jazz pod očiglednim uticajem bendova kao što su Weather Report (od kojih su odsvirali jednu stvar), Mahavishnu Orchestra, također ranih albuma bubnjara Billija Cobhama. Njihov pristup žanru je prilično "straightahead", bez bitnih inovacija. 

  Relativno uzdržano sviranje Hendersona i Berlina na početku, uskoro prelazi u gimastičarski egzibicionizam i besciljno vrludanje po skalama. Pri tom Henderson ipak zadržava svoj prepoznatljiv zvuk (koji je do najvećeg izražaja došao u njegovom bendu Tribal tech) koji karakterizira jak overdrajv i distorzija, blues uticaji, te često korištenje tremolo ručice. Jeff Berlin, basista inače kontroverzan po svojim stavovima (o muzičkom obrazovanju, basu kao instrumentu) i agresivnoj samopromociji, svojim preglasnim sviranjem (nesrazmjernost u miksu možda je do tonaca) te pomalo "muljavim" zvukom skoro je "ugušio" Hendersonovu gitaru. Srećom smo jasno čuli čovjeka u središtu, blago u pozadini scene, bubnjara Dennisa Chambersa, svjetlu tačku ovog koncerta. Svestrani bubnjar, iskusan u više vrsta muzike (svirao sa John Scofieldom, Mike Sternom, Santanom, Parliamentom), kontrirao je egzibicionizmu Hendersona i Berlina svojim minimalističkim grooveom i inventivnim ritmovima. Izvjesno je da su na ovu svirku mnogi slušatelji i došli željni akrobatike: Chambers je ponudio nešto i za nas ostale.