U posljednje dvije godine neki od ovih tekstova su objavljivani na blogu. Blog „Bore oko očiju“ postao je najposjećeniji blog u BiH sa preko 370.000 jedinstvenih posjetilaca (na bh. blog servisu blogger.ba).
Možete li ukratko opisati radnju knjige i koliko ste sada na koncu iz svoje perspektive zadovoljni s njom?
Knjiga je u biti dio mog ratnog dnevnika, koji obuhvata period od 3. aprila 1992 do 21. septembra 1993. U knjizi su opisane mnoge bitke u i oko Sarajeva u kojima je učestvovala moja jedinica i ja. Ujedno je opisana i druga strana života, kroz koju su prolazili svi civili, u Sarajevu. Oni koji pročitaju knjigu, moći će vidjeti kako je moja generacija odrastala u tom paklu, boreći se da preživimo još jedan dan ili još jedan sat. U svemu tome, veliki problem svima nama predstavljala je i razdvojenost od rodbine, prijatelja... U tim trenucima, mnogi od nas su se povlačili u sebe i vodili monologe.
Za razliku od mnogih, ja sam vodio dijalog, sa svojim dnevnikom. Sa knjigom sam zadovoljan iz više razloga. Prvi je što sam ispunio obećanje dato prijatelju u ratu, naime obećao sam mu ako pogine, da ću napisati knjigu o nama i našim životima, i da ću tu knjigu posvetiti njemu. Drugi razlog je što je knjiga ipak našla put do mladih ljudi, srednjoškolaca, osnovaca... koji ipak žele da saznaju istinu o proteklom periodu. Nadam se da će oni koji pročitaju knjigu izvući pouku iz ove knjige i u budućnosti neće dozvoliti da oni ili njihova djeca, budu u prilici da pišu knjige sa sličnom tematikom. Postoji još niz drugih razloga, ali o njima nekom drugom prilikom.
Otkud uopće ideja da počnete pisati blog? U kojem momentu je uopće došlo do ideje da se knjiga objavi?
Prije početka pisanja na blogu, radio sam na otvaranju web stranice, na kojoj bih objavljivao svoje ratne priče, kao i razne materijale, vezane za moju jedinicu. Tih dana sam slučajno naletio na tekst o Dječaku iz Srebrenice na stranici www.sarajevo-x.com . Kliknuo sam na link, i tako došao u svijet bloga. Nije mi trebalo dugo, da uvidim snagu te vrste medija, tako da sam i sam otvorio blog, u noći 16 marta 2005. Ubrzo sam postao i najposjećeniji bloger u BiH.
Ideja o objavljivanju knjige je bila prisutna u mojoj glavi oduvijek. Blog je samo ubrzao sve to. Čitaoci su tražili knjigu, ali mnogi od njih nisu bili ni svjesni posla koji je potreban da se tako nešto uradi. Prije godinu dana, javio mi se Jasminko Halilović, putem msn-a smo dogovorili suradnju, tako da sam ja objavio post, u kojem obavještavam čitaoce, da završavam sa pisanjem bloga i da svoj rad preusmjeravam na izdavanje knjige. Nakon što sam završio svoj posao na knjizi, vratio sam se pisanju bloga. Sada oni koji su pročitali knjigu, mogu na blogu čitati nastavak mog dnevnika, koji se zove „Na putu u nepoznato“
Knjiga „Bore oko očiju“ je autentičan prepis iz Vaših ratnih dnevnika? Da li ste tokom rata pravili neke zabilješke događaja jer ste prilično detaljni na blogu, pa i u "Dnevniku bosanskog vojnika"?
Tokom rata sam iz dana u dan bilježio sva dešavanja, doživljaje, događaje... svaki dan sam napisao minimalno jedan list u svom dnevniku. Uporedo sam vodio i dnevnik Izviđačko-diverzantske jedinice u kojoj sam bio angažovan. Knjiga je samo jedan mali dio svega onoga što sam zapisao u svoj dnevnik u tom periodu. Već sam jednom na blogu objavio sliku, mog prvog ratnog dnevnika.
Objavljivanje knjige ste, uz pomoć nekih sponzora, uglavnom finansirali iz vlastitog „džepa“, a 10% cijene ide u humanitarne svrhe (djeci poginulih boraca). To je jako lijepa gesta, koliko je bilo teško/lako objaviti knjigu, da li ste nailazili na prepreke i kakve?
Bilo je vrlo teško obezbijediti sponzore za izdavanje knjige. Ja sam uz pomoć prijatelja sa bloga, par kompanija i Ministarstva za Boračka pitanja Kantona Sarajevo, uspio obezbijediti 50% novčanih sredstava. Ostatak novca sam obezbijedio iz svog džepa i džepa mog prijatelja Jasminka Halilovića. Iznenadila me pomoć od strane francuske spisateljice Sophie Kepes, koja je sa svojim prijateljima, dala materijalnu i moralnu podršku u ovom projektu. Za razliku od njih, kod bh. pisaca sam naišao na zatvorena vrata. Osim materijalnih prepreka, bio je i niz drugih, o kojima ću već pisati na svom blogu.
Onog dana kada sam odlućio da ću izdati knjigu, moj prvi uslov svim zainteresovanim izdavačima bio je i taj, da 10% od zarade mora ići u humanitarne svrhe. Zbog tog zahtjeva sam ostao bez izdavačke kuće, tako da se u ovom projektu Jasminko Halilović i ja pojavljujemo kao izdavači knjige.
Promocija knjige se desila u nekoliko bh. gradova, u Sarajevu, Visokom, Brezi, Zavidovićima... Kako je to sve proteklo i kojom promocijom ste najzadovoljniji?
Promocije knjige smo održali u navedenim gradovima, s tim da je u Tuzli, promocija iste otkazana u zadnji čas, zbog nedovoljnog broja posjetilaca. Promocija u Sarajevu za mene kao i za druge sigurno je bila najbolje organizovana i najbolja promocija knjige ikada održana u BiH. Nažalost, nismo dobili odgovarajuću podršku bh. medija. Većina dnevnih listova nije objavila ni da se promocija održala. Iza promocije u Domu mladih, nije stajala niti jedna institucija, kompanija... sve smo sami uradili i organizovali. Jedinu pomoć smo imali od uprave Skenderije i Doma mladih. Ostale promocije su bile odlično posjećene, sve sale su bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Ipak meni je ona u Brezi bila najbolja. Sigurno razlog tome treba tražiti u činjenici da sam ja u tom gradiću proveo duži period rata.
Da li će knjiga biti izložena na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjige i učila u Sarajevu?
Uspjeli smo srediti i ovaj dio posla, tako da će knjiga biti izložena na ovogodišnjem Sajmu knjige i i učila.
Planirate li se i dalje baviti pisanjem knjiga i pisanjem bloga i čime se danas bavite u životu?
Već radim na drugom dijelu knjige, koji će obuhvatiti ostatak rata. Nekih 60% priča će se naći na blogu, kao i u slučaju ove knjige. Trenutno radim na privremenom radu u Libiji. Zadovoljan sam sa svojim poslijeratnim životom kao i poslom.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
