{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Goran Simić: Multikulturalnost u Sarajevu danas jedva da diše

15.8.2012. u 07:45
89
Goran Simić: Multikulturalnost u Sarajevu danas jedva da diše
89
Goran Simić: Multikulturalnost u Sarajevu danas jedva da diše
Bosanskohercegovački pjesnik Goran Simić će u analima Udruženja kanadskih pisaca ostati upisan kao prvi autor s drugog govornog i kulturnog područja, koji je dobio prestižnu nagradu ove najznačajnije književne institucije u Kanadi.
Simićeva zbirka poezije "Sunrise in The Eyes of The Snowman" ("Svitanje u očima Snješka Bijelića") proglašena je najboljom knjigom 2012. godine u Kanadi. U razgovoru za portal Klix.ba govori šta mu nagrada znači, o stvaralaštvu u egzilu, o Sarajevu, životu na američkom kontinentu...

Prije nekoliko dana dobili ste prestižnu nagradu Udruženja kanadskih pisaca. Šta vam znači ova nagrada i kakve emocije je u vama pobudila?

Ova nagrada mi je stigla baš u vrijeme kada sam se počeo odvikavati od ideje da se ljubav između mene i Kanade odvija na recipročnosti. Nakon što sam prošlu godinu proveo u Edmontonu na sjeveru Kanade, kao pisac u gostima, prije nekoliko mjeseci sam se preselio na Floridu i nekako pristao da volim Kanadu sa distance. Nisam zlopamtilo, ali nekako mi je djelovalo da sam se u kanadskoj književnosti pojavio kao neželjena trudnoća. Kad sam objavio svoju knjigu "Immigrant Blues" (2006), ona je među čitaocima postala nešto kao mala Biblija i prehvaljena je, a kad je nominovana za GG Award neki birokrata ju je izuzeo sa liste označivši je kao "prevedenu književnost". Dvije godine kasnije, nakon što su mi se dvije knjige našle u najužem izboru za nagradu, kanadski pisci su se toliko naljutili da nisam dobio nijednu nagradu pa su osnovali "Peoples award" i dodjelili mi je. To je bilo nešto kao podvlačenje distinkcije između pisaca i države. Taman sam se počeo osjećati ugodno razmišljajući na Floridi o američkom tržištu kada je stigla CAA nagrada. Toliko sam divnih čestitki dobio od kanadskih kolega da sam ganut. Da ne govorim o svojim bosanskim kolegama piscima, od kojih se zapravo nikada nisam ni rastavljao, bez obzira na različite geografije.

Činjenica da živite na govornom području koje nije vaše nije vam bila prepreka da i dalje stvarate te postignete zapažen uspjeh?

Kamo sreće da sam kao pisac rastao u generaciji koja je obraćala pažnju na druge sredine. Pripadao sam poprilično razmaženoj generaciji zahvaljući sjajnim prevodiocima, tako da smo cijeli svijet imali na dlanu. Ne bi prošlo ni mjesec dana od dodjele Nobelove nagrade za književnost, a u knjižarama bi se pojavile knjige laureata. Ima razloga da budemo ponosni na produkciju bivše Jugoslavije. Tek u ratu sam počeo sricati neke jezike iz čistog respekta, jer su ljudi rizikovali živote i dolazili nama, a ne mi njima. Kad sam počeo u Kanadi učiti engleski, proglasio sam rječnik svojom Biblijom. Tako je počelo. Nije mi trebalo previše vremena da ustanovim kako sve moje knjige koje sam objavio u Jugoslaviji ne vrijede previše, ako nisu prevedene na engleski jezik. Počeo sam pisati na engleskom iz čiste muke, jer mi je bilo preko glave moljakati prijatelje da prevedu.

Drugi razlog je samorespekt i respekt prema govornom području na kojem živim. Naravno, niko vas u Kanadi ne tjera da govorite engleski, ali morate računati da ste izgubili širu perspektivu družeći se samo sa onima koji govore vaš maternji jezik. Kao pisac bez jezika mogao sam odlučiti da vječno očajavam zbog neshvatanja, kao riba na suhom, ili se baciti u rijeku. Sada, ni sam nisam siguran koliko se osjećam sigurnim u toj novoj riječi, ali sam napravio neki korak. Sa ovom novom nagrađenom knjigom htio sam da vidim koliko se osjećam komotno u novom ruhu. Vjerujte, nisam izgubio nijedan posto sebe kao pjesnika. Nemam mučninu kada čitam na književnim večerima, jer to radim posljednjih 16 godina. I nadalje sanjam na srpskohrvatskom jeziku i nemam straha hoću li početi zaboravljati jezik sa kojim sa rođen, jer sam odabrao skupu varijantu, a to je da ne smije proći nijedna godina, a da u Sarajevu ne provedem makar mjesec dana.

Tužna je moja generacija pisaca od kojih su neki najbolji, kao Stojić, Tontić ili Ključanin, pristali da se pomiješaju sa svijetom. Neki su odustali. Izbori su vrlo lična stvar. Hemon ili Karahasan nemaju problema sa tim da prihvate novi jezik kao promjenu i kao kvalitativni dodatak. Da ne pominjem Ajanovića koji piše na švedskom, Sarića koji bez problema prevodi sa flamanskog, Maju Otana koji ispisuje sebe na finskom, Jasnu Šamić koja govori francuski bolje od samih Francuza. Ja bih za sebe rekao da se samo služim novousvojenim jezikom, jer nisam pristao da budem prosječni emigrant koji je prisiljen da promijeni svoju književnu profesiju i postane neko korisniji za društvo. Nemate pojma koliko je to bolno izgubiti sebe. Morate biti načisto da su nam neki drugi namjestili rat i uzeli nam kontinuitet, a da ne osjećate gorčinu i sebe manje vrijednim.

Na vašoj oficijelnoj stranici posjetioce dočekuje slika Sarajeva. Kako vidite današnje Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu, a posebno stanje u kulturi?

Jednom Sarajlija, uvijek Sarajlija. Ne mislim se porediti, ali mislim da je Kusturica veći Sarajlija od devedeset posto današnjih Sarajlija. On ima isto pravo da se prekrsti u Nemanju kao što moj komšija Kire ima pravo da postane vehabija i da se zove Ibn Mirza. Otkud u Sarajevu odjednom taj odnos netolerancije. To se zove isto tako kultura tolerancije koju smo zaboravili. Prije pedeset godina Sarajevom je harao Luburić, deklarisani Sarajlija koji je vješao Srbe na Marindvoru i upravljao jasenovačkim logorom. Sarajlija je i moj brat, srpski general Novica Simić, na kojeg sam ponosan. Sarajevo nije samo Olimpijada 1984., već ljudi koji su Sarajevu zavještali nešto iza sebe. Govorim o zavještanju multikulturalnosti koja danas jedva da diše u Sarajevu na škrge. Ono zbog čega sam ostao u Sarajevu za sve vrijeme opsade pretvorilo se u neku suprotnost. Umjesto da patim što smo se svi mi promijenili nagore, ja sam odabrao da ostanem neka vrsta starog hrasta. Zbog toga stoji ona slika Sarajeva na mojoj web-stranici, kad neki stranac poželi da upozna Bosnu.

Kakav je život za jednog bh. pjesnika u Kanadi?

Nevjerovatne su ove geografske razdaljine koje se mjere satima provedenim u avionu. Prošlu godinu sam proveo kao pisac u gostima na Univerzitetu u Edmontonu i trebalo mi je pet sati leta da bih se domogao Toronta. Sada skoro godinu dana živim na Floridi u SAD-u i imao sam problem da se adaptiram na aligatore koje ponekad moram čušnuti nogom da uđem u stan. A taman sam se prošle godine privikao na kojote koji na minus 35 dođu u Edmonton i prate me kad ponesem kući hamburger. Nekako ispadne da mi je najsigurnije vratiti se u Sarajevo, gdje me mogu u tramvaju iždžepariti, gdje me mogu drogirani maljoljetnici udariti BMW-om dok prelazim ulicu, ili gdje će mi na vrata pokucati u pola noći komšija i natjerati me da se sklonim u podrum, jer granatiranje samo što nije počelo, a ja neću imati srca da mu kažem da boluje od PTSP-a. Mogao bi se uvrijediti. Pogotovo ako nije primio boračku penziju posljednja tri mjeseca. Iskreno govoreći, ja u Kanadi kao laureat imam jedine garancije u tome da neću umrijeti na ulici bez ljekarske njege i da će se država pobrinuti da budem spaljen kako valja. Niko na osnovu moga pepela neće moći zaključiti jesam li Kanađanin ili Bosanac. Niko osim onih koji su pročitali nešto od onog što sam napisao.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: