Ferida Duraković: Dario Džamonja je svojom prozom podigao spomenik Sarajevu
Za vrijeme svog života, Džamonja je radio kao kolumnista u časopisima Slobodna Bosna, Večernje novine, Naši dani, Oslobođenje, Komunist, Valter i Valter ekspres, te urednik u časopisu Lica. Dobitnik je nagrade Veselin Masleša za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te Fund Free Expression Award 1993, Writes Club Madison II nagrada za Non-fiction 1994. i otkupne nagrade za poeziju Madison 1996. godine.
Objavljene su mu knjige: "Priče iz moje ulice", "Zdravstvena knjižica", "Drugo izdanje", "Priručnik", "Oni dani", "Prljavi veš". Posthumno su mu, između ostalih, objavljeni izbori priča "Ptica na žici" (Buybook) i "Priče" (Slobodna Bosna).
Od 2009. godine se u sarajevskoj kafani Šetalište u oktobru tradicionalno održava večer sjećanja na Džamonju, gdje je ovom piscu podignuta i bista.
"Džamonjino prokletstvo je prokletstvo pisaca koji se nemarno odnose i prema vlastitoj umjetnosti i prema životu. On se nemarno odnosio prema samom sebi, pa i prema onome što piše. Tek su nakon njegove teške i tragične smrti u 48. godini, neki ljudi počeli otkrivati vrijednost njegove proze." (Ferida Duraković)
Bh. pjesnikinja Ferida Duraković u razgovoru za Klix.ba govori kako je Dario Džamonja svojom prozom podigao spomenik Sarajevu, te kako se može sjetiti da je to u historiji bh. književnosti uradio samo još Isak Samokovlija, koji je pisao o Sarajevu svoga vremena. Pojašnjava kako je u pitanju jedna "potpuno urbana proza" koja je kod nas u bh. književnosti rijetka pojava.
"U našoj je književnosti proza ili ruralna, ili pisci hoće da pišu velike i debele romane o prošlosti svoje porodice, primjerice. Daco je imao te kratke, urbane forme koje ustvari pokazuju i kratkoću njegovog života. On je tako žestoko pisao prije same smrti kao da je naslutio da više nema vremena, pa je iz njega ispadalo, ispadalo, ispadalo... tu su kratke slike o Sarajevu, njegovom djetinjstvu, njegovom djedu...", govori Ferida Duraković.
"Jedan urbani sarajevski svijet koji polako nestaje..."
Pjesnikinja Duraković ističe kako o Dariju Džamonji stalno govori u kontekstu "marijin-dvorskih, siromašnih intelektualaca", budući da je pisac poticao iz baš takve porodice.
"Kad god šetam pored zgrade na Marijin-Dvoru u kojoj je živio, ja prepoznajem, ne samo jedno djetinjstvo, nego jedan urbani sarajevski svijet koji polako nestaje."
Na upit o komentaru fenomena u kojem je kod svih velikih umjetnika i književnika prisutna tanka linija između genijalnosti i ludila, te svojevrsna i nužna sklonost autodestrukciji, ova pjesnikinja kaže:
"Ja ne mislim da je književnost nešto zbog čega treba poginuti i umirati. Mislim da je Daco imao književnost kao jedini izlaz iz užasa u kojem je živio i zbog toga je prešao tu tanku granicu. U svom je životu, bez obzira na to koliko krasnih žena imao - ima i prekrasne dvije kćeri koje ja znam, uvijek imao neku potrebu za samodestrukcijom, koja je bila istovremena kao i potreba za stvaranjem. Kad bismo mi znali razliku između genija i ludaka, onda neke ljudi ne bismo zatvarali u ludnicu ili bismo našli lijek za ludilo. To su neobjašnjive stvari, kao što je neobjašnjiv proces stvaranja. Zašto neko stvara i izmišlja svjetove, a neko to ne umije? Ja te sitne, nevidljive granice više i ne pravim, pogotovo ne ako one rezultiraju nekim književnim spomenikom, kao što ga je Daco nama ostavio. To ludilo je njega obilježilo i hvala bogu da imamo mogućnost da čitamo to što je on radio", zaključila je Duraković u razgovoru za Klix.ba.
