{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


INTERVJU
/
Drago Malović: Najljepše uspomene nosim iz Sarajeva

S
10.9.2011. u 11:40
44
58
Drago Malović: Najljepše uspomene nosim iz Sarajeva
44
Sjećate li se Radosava iz TV serije "Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo"? Naravno da se sjećate. Glumio ga je Crnogorac Drago Malović. Danas on živi u Podgorici. Iako je navršio 87 godina, zdravlje ga dobro služi. U ekskluzivnom razgovoru ustupljenom za Sarajevo-x.com govori o samačkom životu i svojoj prijeratnoj popularnosti, uspomenama iz Sarajeva, oproštaju od publike, a otkriva i ko je bila Đekna.
Zadovoljstvo mi je da vas pozdravim uime bosanskohercegovačke publike. Primjećujem, zdravlje Vas dobro služi?

Nije loše, iako imam 87 godina. Rođen sam 14. jula 1924. Godine u Nikšiću. Suprugu Kosu Vukotić sam upoznao 1949. u Nikšiću, na korzou. Nakon četiri godine zabavljanja, 1953. smo se vjenčali. Kum na vjenčanju nam je bio pokojni Veljko Mandić. Prije osam godina sam ostao bez nje. Srce je izdalo. Taman uoči naše zlatne svadbe. Prazan je život bez Kose, bila mi je ljubav i najbolji prijatelj. Sada u Podgorici živim sam, od redovne penzije, ali primam i nacionalnu penziju od države Crne Gore. Nemam nikakvo oboljenje, ali hodam sporo uz pomoć štapa. Obilaze me kćerke i sin stalno. Pomažu mi. Ali, teška je samoća. Inače, imam troje djece: dvije udate kćerke Ljiljanu i Senku, sa porodicama, i sina Miomira. On je dizajner svjetla u Crnogorskom narodnom pozorištu i šef tehnike. Imam sedmero unučadi i dvoje praunučadi.

Kako izgleda vaša svakodnevnica?

Liježem u 9 sati uveče ili devet i po. Najkasnije u deset. Pošto se završi dnevnik, gledam fudbalske utakmice i druge sportske priloge na televiziji. Kad se sve to završi malo sjedim na balkonu. Ujutro ustanem oko četiri i po, pet najkasnije. Upalim radio i slušam prve vijesti preko Radio Podgorice. Onda uzmem nešto da čitam. Najviše od Njegoša i kralja Nikole. Trentuno čitam knjigu "Zeko mali" o naličju vladavine prvog crnogorskog vladara, knjaza Danila Petrovića. Ima godina kako više ne mogu da izađem napolje i šetam. Dnevna soba, balkon, kupatilo, krevet... to je sad moj čitav svijet. Neću se predati do zadnjeg, ali, opet, ne bih volio doživjeti 102 i 105 godina kao moj otac i stric.

Posjećuju li vas prijatelji, kolege, poznanici, osjećate li se usamljeno?

Skoro, pa taman, usamljeno. Prošle godine avgusta mjeseca dolazila mi je žena pokojnoga Živka Nikolića, Vesna (Jeka). Išla je u Nikšić na Živkov grob. Dolazio mi je i kolega Slobo Marunović. Prije dvije godine je u Podgoricu dolazila i Arijana Ćulina (Milijana), sa predstavom splitskog narodnog kazališta, pitala za mene, ali me nije uspjela posjetiti, zbog obaveza. Imao sam dosta prijatelja i poznanika, ali sad kada sam ostario svako gleda svoja posla, a ja životarim ovdje sam u ovom stanu.

Koji su bili najsretniji i najtužniji trenuci u vašem privatnom životu?

Najsretniji trenutak bio je kada sam upoznao svoju pokojnu suprugu Kosu. (Kosine fotragrafije su svuda po sobi). A najtužniji trenutak bio je kada je Kosa umrla 7. februara 2003. Tada sam ostao sam.

Kako je izgledao vaš oproštaj od glume, pozorišta, publike?

Pozorište sam napustio prije više od dvadeset godina. U penziju sam otišao 1984. Ipak, do prije pet godina sam igrao u Kraljevskom pozorištu Zetski dom iz Cetinja, u predstavi "Višnjik", ruskog pisca A. P. Čehova. 2006. sam posljednji put stao na pozorišnu scenu. Bilo je to u Mostaru, tokom 21. izvođenja predstave "Višnjik". Publika me je kao Radosava zavoljela i poštovala, pa tako i ova predstava je bila posjećena jer je publika dolazila da me vidi svuda gdje sam gostovao. Velika je stvar za glumca kada u osmoj deceniji doživi ovacije i gromoglasne aplauze.

Prisjetite se vaših glumačkih početaka i prvih uloga.

Profesionalnu karijeru kao glumac započeo sam 1949. godine u KUD "Zahumlje" u Nikšiću. Od tada do danas tumačio sam brojne likove iz komada najvećih domaćih i stranih pisaca. Sve je počelo odmah nakon oslobođenja Nikšića 1944., kada smo se počeli okupljati, napredni mladi momci i djevojke Nikšića, u KUD- u "Zahumlje", u dramskoj sekciji. Sa mnom je tada bio i Veljko Mandić.

Međutim, u svom bogatom dramskom stvaralaštvu od skoro 60 godina, odigrao sam preko 200 uloga u pozorištu, filmu i televiziji. Igrao sam sve glavne uloge u Nušićevim djelima, a za ulogu "čovjeka sa nogom" u "Putu oko sveta", pozorišna kritika proglasila me je kao najboljeg tumača tog lika u Jugoslaviji,. Za ostale uspješno odigrane Nušićeve uloge okaraktetisala me kao pravi "nušićev tip".Pamte se moje uloge: Mrkoja Mrkojevića u "Ognjištu" Žarka Komanina, Agatona u "Ožalošćenoj porodici", Mijata u "Zlom sudištu" Gruja u "Danima mržnje", serdara - popa Andrije Đuraškovića u "Šćepanu Malom"”, Tatomira u TV seriji "Oriđinali", uloge đeda u TV drami "Viljuška se drži u lijevu ruku" iI tako dalje. Za ulogu Mrkoja Mrkojevića u "Ognjištu" predložen sam bio za Sterijinu nagradu, ali u konkurenciji sa Miodragom Petrovićem – Čkaljom, ipak je prevagnulo da je on dobije. Igrao sam i u sedam filmova Živka Nikolića.

Televizijska serija "Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo" donijela Vam je neizmjernu popularnost?

Tako je. Ova serija me je proslavila i izbacila iz anonimnosti.Tu seriju je radio pokojni Živko Nikolić, veliki pozorišni i televizijski režiser, koji je inače dobro poznavao mentalitet crnogorskog čovjeka. Žviko je, kad se završila serija, rekao da je to najbolje ostvarenje koje je on u životu napravio.

To nije bila samo obična humoristička serija...

Imala je mnogo dublji karakter. U toj seriji su prikazane prilike u tadašnjoj Crnoj Gori i odnosi među ljudima. Mogle su se odnositi i u drugim sredinama, što bi se reklo univerzalnog su karaktera. Sve epizode serije snimali smo u selu Lipovo kod Kolašina. Serija je snimana 1988. godine. Oca mi je glumio pokojni Veljko Mandić, iako je od mene mlađi pola godine. On je umro u toku emitovanja serije. U seriji sam igrao glavu porodice koji se nije smio suprotstavljati ocu, već je moralo biti kako on kaže. Što god je on rekao, ja sam morao poslušati. To je karakteristično za patrijarhalne sredine.

Da ne ostane nedorečeno: Otkud naziv serije "Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo". Ko je bila Đekna?

Đekna je ime žene. Kao što ima kod nas u Crnoj Gori postoji ime Jokna, Mikna… Međutim poslije smrti Josipa Broza Tita, sva ona kolebanja koja su se počela dešavati, tumačilo se: kao Jugoslavija se još nije raspala, a kad će ne znamo. Pogotovo ona scena iz serije kad Radosav kaže."Ko hoće sa mnom, neka ide za mnom". A svi su kaskali za mnom, neko brže, a neko sporije, jedno po jedno.

Danas među živima nisu mnogi akteri serije?

Među živima više nijesu Veljko Mandić (Miladin, tata), Boro Begović (Petko), Ljiljana Krstić (Joka,majka) Ljiljana Kontić (Ljeposava), Gojko Kovačević. Ja i Bato-Zef Dedivanović (Joksim) smo još u svađi, jer nam nije vratio Ćetalja. Šalim se.

U svojoj karijeri dobili ste mnoštvo nagrada, priznanja, zahvalnica. Koje su Vam najdraže?

Jesam. Sve su mi nagrade drage ali moram izdvojiti "13-julsku", koju sam dobio 1994. godine. Na festivalu glumačkih ostvarenja u Nišu 1989. godine, za ulogu Radosava, dobio sam nagradu "ON", kao najpopularniji glumac u tadašnjoj Jugoslaviji, a Ljiljana Kontić kao Ljeposava nagradu "ONA".Prvi sam dobitnik nagrade "Veljko Mandić" koju sam dobio 2006. godine od Nikšićkog pozorišta. Počasni sam član Crnogorskog narodnog pozorišta od 01.novembra 1999 godine. Primio sam i dosta zahvalnica za svoj humanitarni rad.

Zahvaljujući insertima iz "Đekne", obišli ste pola Evrope, sve zemlje regije po nekoliko puta?

Sa fragmentima iz Đekne obišao sam cijelu bivšu Jugoslaviju uzduž i poprijeko. I pola Evrope. Svuda su me lijepo dočekivali. I svi su me zvali samo Radosave, nikada Drago. Sale su bile dupke pune. Išao sam na gostovanja sa guslarima, mađioničarima, narodnim pjevačima i pjevačicama, sa pjesnicima i književnicima. I svud su iščekivali samo Radosava.

I za Sarajevo Vas vežu lijepe uspomene?

Za Sarajevo me vežu najljepše uspomene. Samo u Sarajevu sam gostovao tri puta, u hotelu Evropa, u Zetri i u Skenderiji. Posljednji put sam u Sarajevu bio neposredno pred posljednji rat. Bila je prepuna Skenderija, osam hiljada ljudi. Ispred Skenderije stajala je velika masa naroda. Supruga Kosa koja je tada bila samnom upitala je šta se ovo desilo, zašto se je okupio ovoliki narod? Da nije neko nastradao? Kada su se kola zaustavila i ja izašao, ona masa ljudi nagrnula je na mene. Ne daju mi da prođem, svi me počeše vući za rukav i vikati: Radosave, Radosave... Policija me sprovela do sale.

Kakvi su današnji mladi glumci?

Fantastični, sjajni... Nije red da ih poimenice izdvajam. Mi gledamo sve serije i predstave iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Odlična je serija "Lud, zbunjen, normalan", sa Mustafom Nadarevićem u glavnoj ulozi, koji je perfektan. Uživam dok ga gledam.

Jeste li zadovoljni ukupnom društveno – političkom situacijom u zemljama bivše Jugoslavije? U svakoj od njih su na sceni etnička, vjerska, teritorijalna, odvajanja ljudi, neimaština, siromaštvo…

Nijesam. Uvijek je našim narodima politika određivala život. Zbog toga nijesam zadovoljan nimalo. Mentalitet u zemljama bivše nam države je svuda skoro isti. Mi smo jedno. Ne trebamo se mrziti i suprotstavljati jedni drugima. Moramo živjeti u miru i toleranciji.

To bi bila i vaša poruka Sarajlijama i svim Bosancima i Hercegovcima? Oni vas nisu zaboravili, da znate.

Znam, Boga mi. Nisam ni ja njih. Ja bih poručio Sarajlijama da ih volim i da nijesam zaboravio dočeke koje su mi priređivali. Isto tako i svima u BiH bih poručio da ne zaborave Crnogorce, nego da živimo jednim duhom stalno, stalno. Ja sam s muslimanima – Bošnjacima živio čitav život. I u Nikšiću za vrijeme okupacije i poslije. Mi smo svi isti ljudi. Ako mislimo drugačije, ne znači da smo neprijatelji.

Koje su vaše želje za godine koje dolaze?

Moja želja je da mi porodica bude zdravo i dobro, a da ja, kada dođe vrijeme, lako se oprostim od života.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: