Mlada umjetnica provela je šest mjeseci u Barceloni gdje je pripremala izložbu i istraživala tehnike vizualne umjetnosti.
"Jutro uoči obilježavanja genocida u Srebrenici, probudila sam se i rutinski otvorila portal sa novostima od 'kuće', Sarajeva, BiH i svijeta. Na naslovnoj strani se nalazila vijest sa fotografijama, ponovni početak nemira u Palestini. Očajni, krvavi, izranjavani ljudi i djeca, na licu im se vidi strah i beznađe. Sljedeća informacija je obilježavanje genocida u Srebrenici. Tabuti. Mrtvi. Ubijeni na najgore moguće načine, prekinuti u životu. U meni je samo nešto puklo. Nije bilo potrebe ni za prvom jutarnjim kafom. Odmah sam izletila iz kuće, sa potrebom da nešto uradim. Kad sam birala profesiju, moj problem sa umjetnošću je bio taj što ja želim i spasiti svijet, a ne samo crtati. Ušla sam ljuta u studio i tako ljuta svima oko sebe počela objašnjavati kako je sve to pogrešno i kako je ironično da se svijet sjeća Srebrenice i polaže cvijeće, dok je vijest paralelno s njom broj djece koja su poginula u napadu na Palestinu. Pogodila me činjenica da samo ja to vidim dok se drugi bezbrižno smiju tračevima iz showbiza", kazala nam je Una.
Tada su nastala njena djela. Trebalo joj je nekoliko minuta da poveže svoje trenutne frustracije i emocije s onim što želi napraviti. Željela je skrenuti pažnju ljudi na ove teme i pokušati probuditi ljude. Napravila je 150 ruža od novina. Na vanjskim laticama su bile ratne slike iz Palestine i arhivske slike Srebrenice, te rata i stradanja. Od novina je napravila i glave koje su prikazivale emocije bijesa, ljutnje, ozbiljnosti, hladnoće, a neke su imale zlatne oči. Tijela nije napravila.
"Poruka je bila da sva dešavanja pratimo, gledamo, slušamo, pričamo o njima - sve što se može bez tijela. Tijelo nam daje šansu da reagujemo. Moje glave u ružama su predstavljale svijet koji ne reaguje. Iz daljine je izgledalo mistično i lijepo, izbliza ni najmanje. Za mene se u Srebrenici desio genocid. Ako postoji gori naziv za ubijanje ljudi, za mene se i to desilo u Srebrenici. Jer su za mene ubijani bez ikakvog osjećaja i grižnje savjesti ljudi i djeca. Oni koji su sanjali, koji su živjeli, radili, maštali, radovali se, osnivali porodicu, rađali djecu. Srebrenica se ne smije zaboraviti zbog života ljudi koji su prekinuti, zbog tuge i praznine koja je ostala u srcima, zbog poštovanja prema onima čija tijela tu leže i zbog svjedočenja o zločinu koji se desio, gdje su organizovani, naoružani, ljudi - vojska ubili nezaštićene ljude na najgore moguće načine. Ne smije se zaboraviti da to nije bila prirodna katastrofa, nego da je to bila naredba čovjeka", rekla je Una.
Iako u masi ljudi koja ne govori našim jezikom i koja dolazi iz druge sredine, nije bilo lako poslati poruku, Una je to uspjela.
"Odabrala sam grafički dizajn i novinarstvo baš zbog slanja poruke i propagande. To je dakle bio moj izazov. Kad sam završila sa prezentacijom svog rada, gledala sam u papir sa podsjetnikom šta sve želim reći. U galeriji je bio muk. Nisam smjela podići glavu par trenutaka, kad sam se okrenula oko sebe ljudi su šutili i plakali. Samim tim, moj rad je izazvao najveće oduševljenje i ja sam dobila nagradu za najbolje postavljen i prezentiran rad iako je bilo upitno da li je umjetnost ili propaganda, ili je skupa. Nažalost, ta me nagrada nije izdigla, niti se osjećam zaslužnom za nju. Zaslužno je ono što srećemo svaki dan, samo je pitanje da li se obaziremo ili ne", rekla je Una.
Veliki dio izložbe ostao je u Barceloni, a Una u Sarajevu nastavlja sa svojim radom i prenošenjem poruka u koje je utkala svoju dušu.
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
