{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Bazdulj Hubijar pamti Ćopićeve riječi: U čovjeku nema Vlaha ili Turčina već ljudska bijeda

26.3.2014. u 18:23
401
Bazdulj Hubijar pamti Ćopićeve riječi: U čovjeku nema Vlaha ili Turčina već ljudska bijeda
401
Bazdulj Hubijar pamti Ćopićeve riječi: U čovjeku nema Vlaha ili Turčina već ljudska bijeda
Nura Bazdulj Hubijar
Prošlo je trideset godina otkad sa nama nije velikan naše književnosti Branko Ćopić. Obrazovan, beskrajno duhovit i drag, plijenio je i svojom pisanom riječju i ljudskom veličinom. Zahvaljujući ponajprije njemu i Ahmetu Hromadžiću bh. književnica Nura Bazdulj Hubijar je i zavoljela knjigu.
Brojne generacije odrastale su i danas odrastaju uz djela velikog književnika rođenog 1. januara 1915. godine u selu Hašani kod Bosanske Krupe. Njegova djela su neponovljiva, a oni koji su imali sreću da se druže s njim i danas čuvaju divnu uspomenu na velikog čovjeka.

Poznata bh. književnica Nura Bazdulj Hubijar nije imala sreću susresti se sa Ćopićem, ali upoznala ga je kroz njegova djela, uz koja su odrastali i ona i njena djeca.

"Moju djecu podizala sam i odgajala recitujući im njegove bajke u stihovima - Ribar i mačak, Pijetao i mačak, Mjesec i njegova baka i ostale iz knjige "Čarobna šuma" koju cijelu i sad znam napamet, jer je zaista čarobna. Svemu dobrom, lijepom i plemenitom dijete se može naučiti slušajući i čitajući te prekrasne stihovane bajke od kojih, prema mom mišljenju, u našoj cjelokupnoj književnosti nema boljih. Koliko znam (a, voljela bih da nisam u pravu) ta knjiga nije u lektiri. To je neshvatljivo i neoprostivo. Morala bi biti. Od Ćopićevog opusa koji je velik i u cjelini dobar, meni su najdraže upravo Čarobna šuma, Ježeva kućica (za djecu), te Bašta sljezove boje od proze i pjesma Herojeva majka", kazala je Bazdulj Hubijar za Klix.ba.

Istakla je da često citira njegovu misao: "Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska."

Dodala je da pamti brojne anegdote iz Ćopićevog života, ali ona koja ga, prema njenom mišljenju,
najbolje karakteriše kao čovjeka je vezana za Tina Ujevića.

Kad sam stigao u Sarajevo tamo je već živio pjesnik Tin Ujević, koga je jugoslovenska žandarmerija prognala iz Beograda. Za nas, ljubitelje literature, Tin je bio interesantan i kao pjesnik i kao boem, pa smo namjerno šetali ulicom kojom je često prelazio idući u kafanu Drina - svoj omiljeni lokal u kojem je takoreći danonoćno sjedio.

Kad sam ga prvi put vidio, bio je onako neobično - boemski nemarno odjeven, neobrijan, sa šeširom na glavi. Uzbuđeno se maših za đački kačket i bojažljivo ga pozdravih. Tin me pogleda strogo i poprijeko i misleći da mu se nešto rugam, odvali nabusito:

- Baš mi pametno izgledaš momče, nema što!

Pocrvenjeh i pružih korak žalostan što je Tin pogrešno shvatio moj pozdrav, koji je bio istinski izraz poštovanja prema njemu - velikom umjetniku.

Zato se danas trudim da na đački pozdrav uzvratim srdačno, kao što je uostalom svako dijete zaslužilo. Pa ipak, ponekad čovjek naprosto nije dobre volje, ali često mislim u sebi: Valja se truditi kad su u pitanju tako draga i dobra stvorenja kao što su djeca.


Nažalost, dobri, uvijek vedri i veseli Branko Čopić svoj život je tragično okončao. Na današnji dan, 26. marta 1984. godine, izvršio je samoubistvo skokom sa Savskog mosta u Beogradu. Iza sebe je ostavio brojna djela uz koja i današnje generacije odrastaju te vječnu uspomenu na sebe-

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: