Razgovarao: Asim Bešlija
Amare, ti si mlad glumac, gledajući godine staža, ali uspjeh kao da se ne odvaja od tebe. Pa, čak i one uloge koje jesu teške, i u adaptaciji, poput Hamleta tebi su donijele ogroman uspjeh. Kako ti to sebi objašnjavaš?
Uspjeh je, generalno, relativna stvar, a u BiH uspješnost zalazi u sferu apsurdnog i smiješnog, nažalost. Svakog poštenog radnika, koji predano i odgovorno radi svoj posao treba cijeniti, ne moramo ga idealizirati, ali poštovati ga moramo. Bosanski standardi su nipodaštavanje, mediokritetsvo i omalovažavanje, čast izuzecima. Ja samo imam sreću da radim sa profesionalcima koje poštujem i cijenim, i obratno.
Vjerujem da su mnogi uvjereni kako je najlakše biti glumac. To je možda neki čovjek, koji nauči tekst i hoda po sceni. Kolika je žrtva potrebna da se zaista pripremi jedna uloga, evo možemo se dotaći Hamleta ponovo?
Oslonit ću se djelomično na prethodni odgovor; kao i u svakom poslu neophodno je biti predan i odgovoran, a s obzirom da je moj posao javna stvar, time je odgovornost još više povećana, jer nikada ne znamo ko nas gleda i na čiji život možemo uticati. U našoj sredini odgovornost je zaboravljen i izgubljen pojam, dovoljno je samo pogledati političare koji uzimaju sebi za pravo da se igraju bogova i da uništavaju naše živote. Dakle, bitno je raditi iskreno i istinito, biti aktuelan i stalno korespondirati sa stvarnošću.
Kako ti je godila nagrada koju si dobio 2005-te na MESS-u upravo igrajući Hamleta? Je li to te imalo, da kažem, uljuljalo u tvojih pet minuta slave?
Nagradu sam doživio kao ocjenu predstave u kojoj sam radio sa vrhunskim profesionalcima. Možda bi me uljuljalo da sam dobio milion nečega, a ovako sam prespavao i nastavio raditi onako kako sam radio i do tada.
Otvaranjem teatra EastWesta Centra u Sarajevu postao si dio njegovog ansambla, odnosno tima ljudi s kojima si igrao već nekoliko proteklih godina. Možeš li nam reći koliki je značaj, prema tvome mišljenju, što je Sarajevo dobilo još jednu scenu koja je već doživjela međunarodni uspjeh?
Značaj je nemjerljiv! Za svako društvo, pa i naše, koje je vrlo siromašno, uvijek je dobrodošla svaka ideja, svaka inicijativa, skupina, koja propagira moderno mišljenje i razmišlja o budućnosti, i na taj način stvara zdravu konkurenciju. East-west center omogućava uvide u evropske standarde i tokove, i razdrmava društveno mrtvilo. Sama činjenica da ćemo ove godine igrati na prestižnim festivalima u Edinburgu, Singapuru, Šangaju i Rumuniji, trebala bi da poveća apetite i povisi standarde ostalima.
Kada mlad čovjek krene u glumačku karijeru kod nas, šta može očekivati i kakve su šanse za uspjeh?
Šanse su mu jednake šansama bosanskohercegovačke reprezentacije u curlingu da osvoji zlato na olimpijskim igrama.
Može li jedan glumac živjeti od glume? Evo kroz tvoj primjer. Možeš li samo glumiti i živjeti ili uz to moraš raditi i reklame, prihvatiti uloge u sapunicama ili voditeljske poslove na televiziji?
Vrlo teško! Mislim da je tačnije pitanje - može li se živjeti od bilo kojeg legalnog posla u BiH? Ja sam odlučio da se borim kroz teatar, da izbjegavam sapunice i tv angažmane. Televizija je medij koji troši, isisava i tretira glumca kao potrošnu robu, tj. kao sredstvo za jednokratnu upotrebu. Mene to ne zanima, niti me inspirira. U umjetnosti ne postoji industrijska i serijska proizvodnja. Jednog dana kada dublje zakoračimo u eru kloniranja, možda ću tada liberalnije gledati na taj segment televizijske produkcije, jer me neće zanimati gdje su i šta rade moji klonovi, a do tada: borba!
Ti si sa EastWest Centrom imao priliku da nastupaš na mnogim međunarodnim scenama, ali mnogo je naših glumaca koji to ne mogu, ne dobiju priliku za to. U kakvom su položaju tu naši glumci u odnosu na region ili možda u samom regionu kada je dobijanje uloga u pitanju?
Mnogi bi glumci mogli dobiti priliku za to kada bi produkcije za koje rade radile svoj posao sa više ljubavi i ozbiljnosti, i okanile se lokalizma kao umjetničkog vrha. Mnogo mladih glumaca u zadnje vrijeme dobija vodeće role u domaćim filmovima , što će im omogućiti da se predstave na inostranom tržitu, a na njima je dalje da se izbore za poziciju i da se etabliraju, mada su te prilike još uvijek na nivou incidenta. Suština je u tome da nismo dovoljno konkurentni ostatku svijeta, jer smo materijalno siromašni i previše se bavimo prošlošću, što nas nužno vodi u stagnaciju. Moramo se okrenuti budućnosti i ugledati se na svjetstske tokove i njihove sistematizacije rada. Mislim da smo objektivno umjetnički još uvijek nezanimljivi ostatku svijeta.
Kultura, kulturna produkcija, stanje duha. Šta nam nedostaje, šta ne valja? Tvoje mišljenje.
Nedostaje nam bunta, revolucionarnog duha i ambicije. Moramo se osloboditi zaljubljenosti u patronizirajući odnos drugih prema nama. Moramo željeti lagodniji i ljepši život, a to ćemo uspjeti tek kada se počnemo baviti samima sobom, a ne komšijom.
Imaš dosta prilika da putuješ i po BiH, ali i po drugim zemljama svijeta. Šta ti se ne dopada ovdje kod nas što bismo radi samih sebe trebali ispraviti i da li su te neke stvari ikada ponukale da razmišljaš o odlasku?
Uh, previše je problema! Svakodnevno razmišljam o odlasku, ali ne odlazim.
Praktično si na početku karijere. Je li tvoje opredjeljenje da ostaneš glumac ili ćeš nekad promijeniti profesiju? Šta si sebi obećao?
Nisam sebi ništa obećavao, ali sam trenutno "nesposoban" za bilo koji drugi posao.
S obzirom da si javna ličnost, po čemu želiš da te ljudi pamte, šta ti je to najbitnije? Tek mi je 26.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
