{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Aleksandar Hemon: Život u Bosni lomi, neprestano

S
27.11.2008. u 14:12
0
41
Aleksandar Hemon: Život u Bosni lomi, neprestano
0
Aleksandar Hemon: Život u Bosni lomi, neprestano
Iz srca 'nove Amerike' Chicaga, pisac Aleksandar Hemon konstatuje ružne činjenice koje nas uglavnom okružuju – bušizam, Dejton, uništenu Bosnu i nade za bolji život svima nakon dolaska Baracka Obame. Pročitajte ovaj interesantni intervju s bosanskim piscem proslavljenim u Americi.
Razgovarao: Asim Bešlija

Gdine Hemon, ovaj intervju ipak ćemo morati započeti politikom, usred sveopšte euforije za novim američkim predsjednikom. Za Vas pitanje – šta je nama Obama? Mislim na Ameriku, Evropu, Bosnu, svijet.

U ovom trenutku je samo lik iz snova, neko u koga su projecirane sve fantazije nakupljene tokom posljednjih osam godina, sve ono što Bush nije bio. Dijelom te fantazije imaju osnove u stvarnosti: Obama je inteligentan, elokventan i dolazi iz društvenog i političkog konteksta koji je potpuno suprotan Bushu. Ali Obama, za nekih pedesetak dana staje na čelo jednog državnog sistema kojem je, kao ogromnom brodu, teško promijeniti pravac, naročito ako taj brod manje-više tone. Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona mora od sebe da zavisi.

Mnogi bi se, vjerujem, složili sa ocjenom da je Obama 'spas u zadnji čas'. Da je Bush mnoge natjerao da tajno ili javno priželjkuju američko posrnuće. No, nakone ere Georgea W. Busha, kako iz Vaše perspektive djeluje Amerika danas?

Bushova era nije ni blizu kraja. Promjene koje su bušisti uspostavili su duboko ukorijenjene. Rat u Iraku neće stati u dogledno vrijeme. Finansijska kriza će trajati neko vrijeme. Bušisti se neće preobratiti i postati obamisti. Mislim da Amerika ima kapacitet za promjene, kao i želju, ali to znači da će se morati proći kroz period oštre političke borbe - debušifikacije, ako hoćete. Obama je u procjepu, jer ako ne eliminiše bušiste, oni će minirati njegove napore. A ako krene da ih eliminiše, to će naštetiti njegovom programu nacionalnog ujedinjenja.

Rat Vas je zatekao u Americi, tu sada živite i udobno ste se 'smjestili' u engleskom jeziku. Vaše tri knjige su objavljene na engleskom. Nedostaje li bosanskom piscu u Americi njegov jezik?

Ne nedostaje, uglavnom zato što redovno pišem na bosanskom. Svoju kolumnu Hemonwood pišem evo već dvanaest godina i imam jednak broj riječi objavljen na bosanskom kao i na engleskom, iako u drugačijem formatu. Pored toga, u Chicagu postoji veliki broj Bosanaca sa kojima se prilično redovno viđam.

I dalje Vam je BiH inspirativna zemlja, iako živite dovoljno daleko dovoljno dugo. Da li biste mogli zamisliti situaciju da stvarate sada i ovdje, i šta je Aleksandru Hemonu zapravo smetnja za to?

Pa, dobar dio svoje knjige "The Lazarus Project" sam napisao u nekih mjesec i po dana koje sam ljeta 2005. proveo u Sarajevu. Ali ne bih se mogao permanentno vratiti. Glavni razlog je to što mi treba neprestano prisustvo u engleskom jeziku. Sarajevo je bliže Chicagu nego što je Chicago Sarajevu. Pored toga u Bosni i Hercegovini se moraju voditi borbe u kojima je književnost slabo oružje - dnevna politika bi prouzrokovala prevelik pritisak. To mi je vidljivo čak i kad dođem nakratko. Život u Bosni i Hercegovini lomi, neprestano.

Bosnom i Hercegovinom se dosta bavite i kroz Vaše kolumne pod nazivom 'Hemonwood' u magazinu Dani. Kakva su Vaša zapažanja, tumačenja, uvid u ono što je Vaša domovina danas, ma koliko da odgovor na ovo pitanje zahtijeva mnogo više od par redova?

Bosnu ždere daytonski rak i dalje je danas od bilo kakve integracije nego što je to bila 1995. Politička elita, sa nekim izuzecima, se pomirila sa podjelom, dobrim dijelom zato što im ta podjela odgovara, budući da je nerazdvojiva od kako kriminalne tako i tajkunske elite. Imam utisak da su se oni na vlasti dobro ustoličili i da njihove pozicije zavise od produženja trenutnog stanja, za šta je neophodno nastaviti procese segregacije. S tim je usko vezana religiozna radikalizacija - nevjerovatno je da se u Bosni i Hercegovini gradi daleko više džamija i crkava nego škola. Dobar dio naroda je pod nacionalno-religioznom narkozom dok im njihovi demokratski izabrani predstavnici vade i prodaju organe.

Dotakao bih se ovdje i pitanja patriotizma odnosno spočitavanja da masa koju zajedničkim imeniteljem označavamo kao 'dijaspora' gubi taj patriotski osjećaj prema domovini jer je domovina takva kakva jeste. Šta za Vas predstavlja patriotizam za BiH, ako Vam sam ovaj izraz nije previše otrcan?

To je vrlo složeno pitanje, to pitanje patriotizma. Ja nemam nikakvog poštovanja prema institucijama države u Bosni i Hercegovini. Mislim da je današnje državno ustrojstvo nakaradno, kao da je dizajnirano za lopove i hohštaplere - rat je u ljudima probudio ono najgore, a Dayton je to najgore pretvorio u Ustav. Teško mi se, također, pomiriti sa činjenicom da građanstvo uporno bira manje-više istu garnituru nesposobnjakovića koji su naučili da sve može te sa svakim izborima postaju beskrupulozniji. Isto tako, gadi mi se rast uličnog fašizma koji ima prećutnu ili otvorenu podršku kako javnih ličnosti i glasila (npr. Dnevni avaz), tako i političara i vjerskih poglavara. Uzmite samo za primjer linčovanje učesnika i posjetilaca Queer Festivala. Ne znamo kako ostatak dijaspore reaguje na sve to, ali sve je teže to vidjeti kao dio nečega što mi pripada ili čemu ja pripadam. S druge strane, na vrlo čudan način, upravo je to nešto što me jače veže za Sarajevo i Bosnu. Jednostavno ne mogu odustati - što zbog mojih bliskih prijatelja koji su s tim svakodnevno bore i sa kojima radim i sarađujem već decenijma, što zbog principijelnog otpora fašizmu i nacionalizmu. A dijaspora je vezana za Bosnu. Nije nemoguće da je ideja multikulturne, građanske Bosne i Hercegovine jača u dijaspori nego u domovini.

Vaše knjige prevedene su i na bosanski jezik. Koliko ste uopšte imali prostora, kao pisac iz dijaspore, da se afimirate u BiH i kakav odjek vašeg rada je bio među čitaocima, ali i na domaćoj književnoj sceni?

Pa mislim da me čitaoci u Bosni i Hercegovin bolje znaju po kolumnama nego po mojim književnim radovima. U Sarajevu i među dijasporom imam puno dobrih čitalaca.

Želio bih da se sada osvrnemo na vašu posljednju knjigu 'The Lazarus Project'. Moram najprije primijetiti njenu izvanrednu online prezentaciju na www.aleksandarhemon.com. Osim toga, ona donosi jednu intrigantnu priču?

Pa priča u srcu te knjige je istinita i meni je bila intrigantna kad sam je otkrio. Ukratko: U martu 1908 na vrata čikaškog šefa policije George Shippya je pokucao mladi imigrant po imenu Lazarus Averbuch. Lazarus je sa svojom sestrom preživio pogrom u Kišinjevu 1903, kad su se lokalni pravoslavci nadigli da linčuju svoje jevrejske sugrađane. Shippy je u Lazarusa strovali sedam metaka i poslije je rekao da mu je bilo jasno da je Lazarus bio anarhista koji mu je na vrata došao s namjerom da ga ubije zato što je izgledao kao "Jevrej ili Armenac", tj. bio je tamnoput. Moja knjiga počinje tim ubistvom, a onda se dijeli na savremeni dio i dio u kojem se Lazarusova sestra bori sa lokalnim vlastima.

I jedno površno pretraživanje internetom pokazuje da o Vama pišu vodeći američki i britanski listovi, ali da i Vi pišete za njih. Osim bavljenja književnošću, čime se još bavite u svome američkom životu?

Pa, ja sam profesionalni pisac. Kad me časopisi i novine pitaju da nešto napišem ja napišem i naplatim. Isto tako, povremeno predajem, a i putujem. Ali glavna aktivnost je uzgajanje djeteta.

Da li postoji i šta je taj 'american dream' za Aleksandra Hemona? Jeste li ga uspjehom na tamošnjoj književnoj sceni Vi zapravo sebi i konkretizirati?

Ja ne znam kako bi čovjek, uspješan ili neuspječan, mogao živjeti isključen iz svijeta. Zadnjih osam godina su meni bila mora, a ne san. Nakon što sam postao otac, često se budim i brinem se u kakvom će mi svijetu kćerka živjeti - planeta je na umoru, Amerika je ozbiljno oštećena, Bosna je slomljena ratom i Daytonom, moji prijatelji su razbacani po svijetu. U svemu tome, ja sam uspio da objavim nekoliko knjiga i ne radim za minimalnu nadnicu. Život je relativno dobar - često i apsolutno dobar - ali nikad nije san.

Već radite na novoj knjizi. Poznato je da nosi naziv 'Love and Obstacles' i da će biti objavljena naredne godine. Je li zahvalno najaviti njen sadržaj već sada?

Pa, to je knjiga priča od kojih je većina objavljena u The New Yorkeru, a par i na našem jeziku.

Mnoge 'prave' Sarajlije kažu da se Sarajevo pretvorilo u provinciju. Vi dolazite poprilično često ovdje. Za kraj, kakvo Vam je Sarajevo danas?

Ko su prave Sarajlije? Upravo to lažno razlikovanje između "pravih" i "lažnih" Sarajlija je jedan od najčišćih simptoma provincijalizma. Roditelji mnogih od tih "pravih" Sarajlija su također stigli u Sarajevo od neke nevolje ili zbog posla. Sarajlijom se postaje, a ne rađa. Pored toga, svi veliki gradovi su otvoreni i spremni da prihvate nove građane i njihovu energiju. Niko u New Yorku ili Parizu ne priča o pravim Njujorčanima ili Parižanima.

Sarajevo je danas grad slomljene kičme. Mislim da se nikad nije oporavilo nakon rata, zato što su kontrolu preuzeli bezočni nacionalisti i kriminalci koji su grad sistematski osiromašili, finansijski, duhovno i kulturno. Takav grad je lako napustiti i otići negdje drugdje. Dobar dio tih "pravih" Sarajlija živi po svijetu i zamišlja savršeno Sarajevo, koje zapravo nikad nije ni postojalo.

Ali gradovi ne umiru. Sarajevo je svašta preživjelo i preživjeće. Nadam se da će biti neko ko će o Sarajevu nastaviti pričati priče.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: