{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Aleksandar Hemon: Lična historija Sarajeva

25.2.2013. u 17:00
0
37
Aleksandar Hemon: Lična historija Sarajeva
0
Aleksandar Hemon: Lična historija Sarajeva
Aleksandar Hemon (Foto: Columbia Chronicle)
Novi memoari Aleksandra Hemona pokušaj su obnavljanja krhkih sjećanja na 'njegovo' Sarajevo i slijede nit koja spaja njegovu bosansku prošlost sa američkom sadašnjošću, piše ugledni britanski list Guardian.
Sniježna oluja nazire se nad Chicagom, a Aleksandar Hemon polazi u šetnju. U crnom kaputu, sa ravnom kapom i korakom ograničenim fudbalskim povredama, on odaje utisak čovjeka starijeg nego što zapravo jeste. Visok je i obrijane glave. Svi koji ga imalo poznaju – obraćaju mu se sa Saša.

"Mnogo sam šetao kada sam tek doselio ovdje“, objašnjava ulazeći u maleni neobilježeni studio. Tokom protekle godine svakodnevno je ovdje dolazio da piše. Pravi kafu i ulazi u tihu dvoranu za konferencije, 21 godina je prošla od dana kada je stigao u Ameriku – 27. januara 1992. Srpska opsada Sarajeva trebala je tek početi, a Hemon je bio mladi bosanski novinar koji je trebao započeti turneju po Sjedinjenim Američkim Državama. Njegov plan bio je da se vrati kući sa kulturnim blagom novih iskustava.

"Sletio sam u DC, zajedno sa pratiocem iz američke informativne agencije, i pošli smo da vidimo njegove prijatelje“, prisjeća se Hemon. "Parkirali smo se u Georgetownu, a sjećam se i ulice. Bila je tu lijepa gradska kuća, mogao sam vidjeti svjetlo unutra, ljude kako se kreću i svaki djelić namještaja, pomislio sam, pritisnut jasnoćom trenutka – nikada neću ući u ovu kuću“.

"I nije bilo ni osnove za to. Nisam planirao ostati i nisam imao nikakvog iskustva u Sjedinjenim Državama, bio sam tu manje od 24 sata, ali bilo mi je jasno da nikada neću ući unutra. To "unutra" nije se odnosilo direktno na Ameriku, već na harmoničan način života koji su neki ljudi imali sreću živjeti u ovoj zemlji“.

To je bio prilično nesretan prvi osjećaj s kojim je morao živjeti neko vrijeme. Hemon se u Sarajevo nije mogao vratiti čitavih osam godina. Malo nakon njegovog dolaska u SAD, u Bosni je izbio rat koji ga je odsjekao od prijatelja i porodice. Rijetki telefonski pozivi donosili su mu vijesti od prijateljima priključenim armiji, udaljenim od očeva i braće, pa i ubijenim. Snajperi su izbušili njegovo susjedstvo rupama od metaka. Pobili su čak i pse, kada je primijećeno da životinje mogu predosjetiti granatiranje.

Mnogi Sarajlije, koji su izbjegli, izgubili su čitave porodice. Hemon je imao više sreće. Njegovi roditelji i sestra izbjegli su dan prije početka opsade. Kasnije su stigli do Kanade, gdje su radili teške poslove, a njegov otac je uspio obnoviti svoju ljubav prema pčelarstvu. Zaglavljen u Chicagu, Hemon je mogao samo posmatrati razaranje svog grada.

Gubitak Sarajeva za njega je bio metafizički gubitak koji ga je odvojio od njegove prošlosti. Posljednje dvije decenije proveo je pokušavajući to narativizirati u cjelinu. Počelo je 2000. godine njegovom debitantskom kolekcijom "The Question Of Bruno" i osam različitih priča, da bi se nastavilo do njegovog posljednjeg fikcijskog ostvarenja "Love and Obstacles", u velikoj mjeri "posuđenim" iz njegovog privatnog života, u kojima je ispričao priče o ljubavi, odanosti, ali i teškoći života sa "izlomljenim“ sobom.

Hemon je sada završio memoare "The Book Of My Lives", priču koja se proteže od njegovih ranih godina u Sarajevu, sa roditeljima i mlađom sestrom, pa do današnjeg života u Chicagu. Knjiga je zapravo više serija mapa iz Hemonove glave, nego autobiografija.

Da bi se razumio Hemonov pomak, potrebno je shvatiti dvije stvari – njegovo djetinjstvo i proustovski način na koji veže sjećanja sa senzorskim osjećanjem mjesta. Obje stvari potpuno ogoljava u ovoj knjizi. Igrao je fudbal, takmičio se u matematici, čitao i učio igrati šah od svog karizmatičnog i dominantnog oca. Kao i brojni drugi tinejdžeri, zaljubio se u Salingera i Rimbauda, bio seksualno izluđen, slušao Sex Pistolse, svirao u groznom bendu i divljački vozio ulicama kada je dobio vozačku dozvolu. Njegova porodica promovirala je izmišljenu verziju svoje plemenite prošlosti. Hemon to sve objašnjava u prvoj polovini knjige, često počinjući nekim predmetom, uglavnom izgubljenim. "Izmještenim ljudima lako je rekonstruirati priču njihovih života pomoću predmeta koji su im dostupni, ali ukoliko nemate predmete – onda imate rupe u životu. Zato su ljudi u Bosni trčali u zapaljene kuće da spašavaju fotografije“.

Kada je prvi put stigao u Chicago, Hemonu nisu nedostajale samo fotografije. Jedva da je imao i rezervnu košulju da se presvuče. Tako je lutao gradom, tražeći restorane i kafane u kojima se igrao šah i u kojima su se pušile cigarete, te se oblačio u priče. U knjizi opisuje i susret sa Peterom, armenskim Iračaninom koji je živio u Evropi, izgubio čitavu porodicu i obreo se u Chicagu. U drugom, humorističnijem dijelu, piše o igranju fudbala sa šarolikom ekipom emigranata iz Italije, Kameruna, Nigerije, Tibeta...

Kada je pisao priču o Peteru, čija je trauma bila veća od njegove sopstvene, bio je mladi čovjek koji je tražio ljude slične sebi, ljude koji su imali svoje prije i poslije. Hemon insistira na tome da to nije pravilo. Kaže da je više tražio komplikaciju, a za njega komplikaciju predstavljaju priče koje pričamo o nama samima. "Privilegija srednje klase i stabilnog buržujskog života je da se možete pretvarati da niste komplikovani i projicirati sebe kao čvrstu i nekomplikovanu osobu sa profinjenim životnim ciljevima i dostignućima“.

Hemon je ove stvari uspio primijetiti dok je silazio niz društvenu ljestvicu ka nižim klasama. Prvi put u životu bio je siromašan. Kada se družina raspala, a laži iz njegove biografije su otkrivene (da je bio prodavač, barmen i sl.) – gotovo je postao beskućnik. Tada je bio pušač i prisjeća se da je podizao fotelje, "poput kakvog Herculesa“, kako bi istresao nešto sitniša za cigarete. Jeo je užasnu hranu i udebljao se. I nije pisao. Tri godine, od 1992. do 1995., on jednostavno nije mogao pisati. "Nisam mogao pisati na bosanskom, jer sam bio odsječen od svega i bilo je traumatično“, prisjeća se. Prijatelji su ga molili da piše izvještaje za njihove magazine – po principu da, ukoliko se ratuje i svi pričaju samo o ratu, onda je rat pobijedio. Hemon to nije mogao. Hodao je i slušao, pušio i radio poslove koji su ga tjerali da ne radi ništa drugo osim da misli na to šta je izgubio.

Konačno je uspio krenuti ispočetka, prije svega odlučivši kako da piše. Počeo je iznova iščitavati knjige koje su mu bile značajne, ovog puta na engleskom, Salingera i Michaela Ondaatjea, ali i one koje ranije nije čitao. "Morao sam reevaluirati svoju estetiku, zbog rata i opsade, ali i činjenice da bi moj profesor bio na poslu da se nije ubio“, priča Hemon.

Čovjek koji ga je naučio da kritički čita i piše, u ratu se pretvorio u desničarskog zagovarača genocida. Sve što je usadio u Hemona – činilo se zaprljanim i zaraženim.

Na najbrutalniji način Hemon je ponovno iščitao svoje radove. "Vratio sam se stvarima koje sam napisao tokom '90-ih i tu je bio samo jedan paragraf koji mi se zaista svidio“. Od samog početka, kada je počeo objavljivati za magazine Story i Ploughshares, a kasnije i za Grantu i New Yorker, Hemonova proza bila je isklesana i direktna, iako zasićena poređenjima. Postao je naširoko hvaljen zbog neobičnih slika koje ovaj stil stvara, ali to nije bio znak pisca koji pokušava premostiti tu i tamo.

U jednom trenutku je odlučio da, ako želi preživjeti u Chicagu, grad mu mora postati stvaran poput Sarajeva. Morao je naučiti da ga čuje i osjeti. Simultano, morao je vratiti i Sarajevo koje je ostavio iza sebe, prije nego ga sjećanja i njegove lične promjene unište. Vratio se u Sarajevo, odsjeo kod tetke i lutao ulicama u stanju delirijumske zbunjenosti i deja vua. Poslije toga je počeo češće navraćati.

Nastavio je pisati o ljudima sličnim sebi, uhvaćenim između dva svijeta. Njegov debitantski roman "The Lazarus Project" osvojio je kritičare i doveo ga do finala National Book Award, literarne nagrade rezervisane samo za američke državljane. Njegova priča postala je tipična američka priča o uspjehu: izbjeglica dolazi u ogromni multietnički grad i uspijeva uprkos jezičkoj blokadi. Ubrzo je upoznao i oženio Lisu Stodder, neurologinju i književnicu, što mu je donijelo određenu stabilnost između objavljivanja prvih dviju knjiga. Ipak, veza nije potrajala. Vrlo brzo nakon Lise, upoznao je i oženio Teri Boyd, fotourednicu sa Floride, sa kojom je dobio kćerku Ellu, a dvije godine kasnije i Isabel.

Sa njom "The Book of My Lives" dolazi u svoje tužno posljednje poglavlje. Sa samo devet mjeseci djevojčici je otkriven tumor, od čijih je posljedica, nakon brojnih operacija i terapija, preminula nakon sedam mjeseci. Hemon je ovu knjigu i posvetio njoj – "Isabel, koja će vjećno spavati na mojim prsima“. Teško je i pročitati ovu rečenicu, a da se ne osvrne na još jednu iz knjige, kada opisuje kako je igrao šah sa svojim ocem i na poklon dobio staru šahovsku ploču – "dokaz da je nekada postojao dječak koji je bio ja“. Za Hemona će uvijek postojati prije i poslije, ali se sada nameće i period između. Period kada je morao odlučiti ko će postati i u kojem će se smjeru okrenuti.

"Bio sam odsječen, jezik je bio blokada, prijatelji raštrkani i nisam imao nikakvog pristupa njima. To je bilo u vremenu prije interneta i prije novca, tako da nisam mogao ni nazvati. Imao sam osjećaj da mogu izgraditi čitav život, a da za to niko ne sazna. Zbog onih koji bi rekli 'ne, ne, nije on bio to, već ovo'“, piše Hemon u svojoj knjizi.

Knjigu za knjigom, Hemon je takvo nešto učinio gotovo nemogućim i sve je tu – crno na bijelom. Posebno u knjizi "The Book of My Lives".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: