Sjećate li se Kvazimoda?
130

211 godina od rođenja Victora Hugoa, pisca koji je obilježio 19. stoljeće

Klix.ba
Victor Hugo
Victor Hugo
Victor Hugo je jedan od najčuvenijih francuskih pjesnika i pisaca iz doba romantizma. Poznat je po svom miješanju žanrova, prelascima sa poezije na historijski roman i teatar. Smatra se centralnom ličnošću francuskog romantičarskog pokreta.

Rođen je 26. februara 1802. godine u Besanconu, kao najmlađe od troje djece u porodici Napoleonovog generala Josepha Léopolda Sigisberta Hugoa. Već sa 19 godina je pisao i štampao svoje pjesme, što je došlo i do Luja XVIII, koji mu je dao plaću.

Zajedno sa još nekoliko pisaca pokrenuo je tzv. Cénacle, krug mladih pisaca koji je postao dom romantizma. Tokom 1827. godine objavio je svoje djelo "Cromwell", koje se smatra manifestom romantizma, a u kojem se jasno iskazuje želja za prekidom sa klasicističkim pravilima (jedinstvo vremena, mjesta i radnje), a "Ernani“ je objavljena kao konkretizacija ove ideje. "Les orientals“ i "Posljednji dan osuđenog“ izašli su 1827. godine.

Sa 27 godina, Hugo je objavio "Ernani“, za koji su mu pristalice klasicizma prigovarale jer nisu ispoštovana tri dramska jedinstva. Tada je počeo sukob između nove i stare generacije pjesnika. Dvije godine nakon toga, Hugo je objavio prvi historijski roman "Zvonar Bogorodične crkve". Knjiga je doživjela instantan uspjeh. Publika koja je pratila rad romantičara bila je zavedena srednjovjekovnim svijetom, čije je opisivanje Hugo doveo do perfekcije.

Godine 1841. je izabran za Akademiju, a njegova kćerka Leopoldina umire 1843. godine, što predstavlja značajnu prekretnicu u njegovom životu, budući da mnogi smatraju da ga je baš taj događaj okrenuo politici.

Louis Phillipe ga je 1845. godine odlikovao Perom Francuske, nakon čega Hugo počinje političku karijeru i pridružuje se republikancima. Izabran je za zamjenika Ustavotvorne skupštine 1848. godine. Osudio je državni udar princa Louisa Napoleona (nećaka Napoleona Bonaparte) od 2. decembra 1851. godine, zbog čega je primoran da pobjegne u Belgiju.

Hugo je dobro iskoristio period izgnanstva i nastavio pisati. Nastale su zbirke pjesama: "Kazne“ (1853.), "Razmišljanja“ (1856.), a 1862. godine završava "Jadnike“.

Sa nastankom republike 1870. godine, Hugo se vraća u Francusku. U očima naroda predstavljao je republikanski otpor Drugom carstvu te je u Narodnoj skupštini 1876. godine izabran za senatora.

Ni starost ga nije spriječila u pisanju i odvojila od pisanja, i sa 75 godina nastavlja da piše "Legende vijekova“ i "Umjetnost očinstva“ (1877.).

Preminuo je od posljedica upale pluća 22. maja 1885. godine, u 83. godini. Po njegovoj želji, po njega su došla mrtvačka kola za siromašne. Njegov sanduk položen je ispred Trijumfalne kapije, da bi kasnije bio odnesen u Pantheon, gdje dijeli grobnicu sa Alexandreom Dumasom i Emileom Zolom. U povorci je bilo oko dva miliona ljudi.

Još za života je bio priznat od kolega i naroda, da bi kasnije postao jedan od najvećih francuskih i svjetskih književnika. Pokrenuo je sukob sa klasičarima i zalagao se za odstupanje od starih pravila i uvođenje slobode u književnost. Kao političar se zalagao za mir i borio protiv kazne. Privatno je bio veliki ljubitelj muzike, posebno Beethovena, kojeg su mu njegovi prijatelji Berlioz i Liszt često svirali, a pokazivao je i veliki talent za crtanje.