{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Goran Marković: "Falsifikator" je pobuna protiv hipokrizije

3.4.2013. u 22:25
9
1
Goran Marković: "Falsifikator" je pobuna protiv hipokrizije
9
Goran Marković: "Falsifikator" je pobuna protiv hipokrizije
Goran Marković (Foto: Klix.ba)
Čuveni srbijanski reditelj Goran Marković u svom novom filmu "Falsifikator" bavi se padom, kako Jugoslavije, tako i glavnog junaka - idealiste i filantropa. U intervjuu za Klix.ba govori o svom novom filmu, Jugoslaviji, ali i njegovim budućim projektima.
Zašto baš sada jedna priča o minulom vremenu?

Da bismo uopšte shvatili sadašnjost, moramo čeprkati i po prošlosti, a naročito onoj prošlosti koja je bila zamagljena, manipulisana ili prešućena. Ja pravim savremene filmove, ali s vremena na vrijeme volim sam sebi razjašnjavati stvari koje su bitne. Film "Falsifikator“ smjestio sam u 1968. godinu, ne samo da bi to imalo duh neke epohe, nego i zato što je to, prema mom uvjerenju, ključna godina za raspad Jugoslavije. Tada se sve počelo ljuljati. Priču sam smjestio u Bosnu i Hercegovinu, u jedno malo bosansko mjesto u kojem se nalazi 17 nacija. Kada sam obilazio teren za snimanje, stvarno sam naišao na podatak da je u tim Šeškovcima živjelo 17 nacija. Bilo je čak i nekih Poljaka i Ukrajinaca. Veoma čudan nacionalni sastav. Evropski. Mislio sam da bi početak raspada te države, koje nažalost više nema, a u kojoj sam rođen i odrastao, a koja predstavlja moj život, trebao biti smješten u te Šeškovce, odakle posmatramo kako je sve počelo.

Okvir priče nije ni socijalni ni historijski, već lični. Prati historiju jednog falsifikatora koji je najpozitivnija i najpoštenija ličnost u čitavom filmu. Svi su puno nemoralniji i kriminogeniji od njega. On se bavi falsifikovanjem diploma, ali on to radi za svoju dušu i besplatno, za ljude kojima treba, ali i za one kojima ne treba, a on misli da treba.

Sa tehničke strane, je li bilo teško oživjeti '60-e godine na filmu?

Ovo je jedan mali film i samom činjenicom da smo ga smjestili u Šeškovce i u jedan zatvor intervencije su bile minimalne. Samo kostimi i maske. Nismo morali graditi objekte iz tih godina niti mijenjati stvarnost. Sada je to puno jednostavnije. U filmu imam jednu poplavu koju smo, zapravo, napravili u postprodukciji. Nove tehnologije otvaraju nove kreativne mogućnosti. Mislim da je ono što su nekad bile užasne komplikacije u snimanju filmova iz drugih epoha, poput skidanja antena sa zgrada iz 19. stoljeća, sada toliko pojednostavljeno, sve jednostavno obrišete u postprodukciji, kao gumicom.

Vi ste prenijeli pozorišni tekst o padu Berlinskog zida u film o padu Jugoslavije. Jesu li bile potrebne velike intervencije?

Goethe institut, koji mi je i naručio taj tekst, imao je jedan jedini uslov, a to je da se priča tiče pada uopšte. Nije morala imati veze sa Berlinskim zidom, a ja sam izabrao pad Jugoslavije kao temu. Neki su, u drugim zemljama, izabrali potpuno druge padove. Ja sam napravio i pozorišni komad o tome i išao je na završnu smotru u Dresden. Ljudi su tamo odlično razumjeli komad i sjećam se da se diskusija vodila do dva, tri sata ujutru. Nijemci su vrlo studiozni i žele shvatiti o čemu se radi. Imalo je odjeka.

Foto: Feđa Krvavac/Klix.ba
Foto: Feđa Krvavac/Klix.ba


Da li je falsifikator iz filma nastao po uzoru na neki stvarni lik?

Glavna inspiracija za njega je otac glavnog glumca, Tihomir Stanić. On je bio seoski direktor škole i falsifikator, koji je zaglavio u zeničkom zatvoru i neposredno poslije toga umro. Meni se svidio taj paradoks da se jedan čovjek bavi kriminalnom radnjom iz najboljih mogućih namjera. Naravno da sam u vidu imao floskulu da je put do pakla popločan najboljim namjerama, ali taj junak to ne zna. On ne samo da pravi krivotvorene diplome, nego svaki njegov dalji napor da pomogne ljudima te ljude još više gura u nedaće. Tako je taj paradoks između najboljih namjera i najstrašnijih rezultata kojima one vode glavna okosnica filma. U jednom društvu koje je bazirano na laži, iluzijama i falsifikatima, sve što hoćete da predložite samo produbljuje taj paradoks. Tako sam koncipirao priču.

Često vas zovu jugonostalgičarem. Šta vam najviše nedostaje iz nekadašnje države?

Jugoslavija! Bila je to odlična država. Do početka svih onih događaja, ja uopšte nisam bio svjestan koje sam nacije i koje su nacije oni drugi. To jednostavno nije bilo bitno. Možda nekima jeste, ali nama mlađima nije. Ja sam studirao u Pragu sa cijelom bivšom Jugoslavijom. Bilo je tu Zagrepčana, Slovenaca... na kraju je došao i Emir Kusturica kao Bosanac. Cio svijet je zapravo bio tu. To je bio kosmopolitski svijet čiji su ideali oličeni u pobuni 1968. godine. To je bila jedna planetarna pobuna. Bilo je fantastično da se u rekordnom roku, od nekoliko mjeseci, pobuni cijela zemaljska kugla. Pobunile su se zemlje potpuno različitih uređenja, ali sa istim idealima i željom da ne žive u hipokriziji. Zato i jesam izabrao ovog glavnog junaka, on reprezentira tu godinu, jer jednostavno ne shvata da živi u hipokriziji.

Prije "Falsifikatora“ bila ja "Turneja“, koja se bavi finalnim padom Jugoslavije, ratom. Možemo li očekivati još jedan film sa sličnom tematikom?

Moguće, a moguće i da će otići još više unazad. Ne mogu sada otkrivati temu zato što me čovjek koji želi to snimati zamolio da se to ne objavljuje, jer bi imao eventualnih teškoća. Ja uveliko radim na pripremi materijala za jedan film koji bi se dešavao odmah poslije Drugog svjetskog rata. To će, bar u produkcionom smislu, biti moj najveći film. Vrlo komplikovan i vrlo zahtjevan.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: