Piše: Asim Bešlija
Vjerovatno najviše smisla ima trend koji je sve prisutniji kod ovdašnje TV publike a to je da se okreću kako programima TV stanica koji se emituju iz susjedstva, tako i globalnim kanalima koji se uopće ne bave politikom. Domaći gledaoci prezasićeni su sadržajima koji kroz političku i jedino političku prizmu tretiraju ukupan društveni ambijent – kulturu, sport, obrazovanje dok se nauka, na primjer, nikako i ne obrađuje u domaćim elektronskim medijima. Ako je ovakvo stanje, slijedom stvari, nakon rata imalo nekakvo opravdanje, 14 godina poslije zasigurno je neodrživo što se jasno vidi prema odnosu bh. gledateljstva prema onome što se predstavlja kao autentičan domaći televizijski izraz.
Logičan odgovor na ovo jeste sve veća ignorancija domaće produkcije i doslovna okupiranost inozemnim kanalima, jezički najbiližim, poput TV Nova iz Hrvatske ili s druge strane minimiziranje tv programa u životu, te uživanje u svijetu životinja putem Animal Planeta ili u čudesnom svijetu otkrića kakav nudi globalni Discovery Channel.
U cijelom televizijskom ambijentu kod nas, zahvaljujući zahuktaloj pomami za što bržom zaradom i lakom novcu, zaboravila se i jedna bitna odrednica televizije a to je njena obrazovna uloga, pored toga što informira i zabavlja. Tako da je poigravanje životinja u afričkim divljinama u većini prilika ipak bolji sadržaj od upornog ponavljanja istih političkih i politiziranih priča koje nas svakodnevno napadaju sa malih ekrana, ili takozvanih zabavnih emisija u kojima muzički i ini urednici pokazuju ograničenost svojih intelektualnih i kreativnih kapaciteta.
Društveni uzor
Tzv. prime time televizijski prostor kod nas se pretvorio u pravi poligon za regrutiranje i odgajanje novih generacija kriminalaca, maloljetnih delinkvenata i svakojakih drugih društvenih nepogoda koje iz dana u dan zapljuskuju naše ulice. Naime, u periodu kada najviše ljudi, time i maloljetnika, gleda televiziju, domaći 'uređivački timovi' odlučuju ponuditi slasne sadržaje – emisije koje promoviraju kriminal, pokazuju sistem koji ne kažnjava počinioce ili donosi iskustva iz prve ruke onih koji su počinili zločine i koji se danas ne kaju za to što su počinili.
Nasilje u filmovima također je bez ikakvog reda smješteno u vremenu od 8 do10 sati, a već prokazani kriminalizirani pojedinci dobijaju šansu da svojim nemuštim jezikom dokazuju svoj moral.
No, nije to samo slučaj sa 'ozbiljnijim' emisijama, već se nametanje negativnih uzora kod nas već odavno preselilo i u sferu zabavne industrije, ako se nešto tako kod nas može pronaći.
Mediokriteti, ljudi iz ulice, neobrazovani i nepismeni, postavljeni su na pijedestal i vodeći su likovi u monstruoznim reality show programima koje konzumira posebno mlađa populacija. Tako oni za svega nekoliko mjeseci postaju 'zvijezde' koje se prepoznaje na ulici i koje ničim izazvane stiču društveni utjecaj, promovirajući svojim primjerom osrednjost, mogućnost da se i bez nekih posebnih znanja i vrijednosti uspije, i da se na brz način zaradi novac. Opskurnost takvih pojava nanosi nepopravljivu štetu – kod novih generacija stvaraju se pogrešne predstave o tome kako se njihov život u nadolazećim zrelim godinama može realizirati na lak način, usvajanjem metoda paralelne televizijske realnosti.
Tako anonimna kafanska pjevačica, koja se uz vidovite uredničke sposobnosti domaćih urednika našla u centru zbivanja, postaje važniji društveni uzor i predmet oponašanja, mnogo više od vrhunskog profesora, pisca ili muzičara koji vode medijski marginalizirane živote. Ta kafanska pjevačica, htio to neko ili ne, ulazi u naše živote jer se osim na televiziji njeni dometi promoviraju na svim ostalim medijima. Ona , naime, postaje neko ko ima utjecaja i kreira javno mnijenje.
Televizija – mašina za pravljenje novca
Na kraju, možda je u cijeloj priči najbitnija samo jedna stvar, kada je Bosna i i Hercegovina u pitanju. Medijske gazde žele samo na što brži način zgrnuti što veće količine novca. U toj utrci kriteriji nisu bitni, te su sadržaji kreirani tako da izazovu pažnju, ma koliko ona negativna bila. Gazde samu televiziju ne shvataju ozbiljno. Pokazuju to primjeri kako se utjecajne uredničke pozicije dodjeljuju ljudima koji nemaju iskustva, obrazovanja ili talenta za razvijanje televizijske produkcije. Ono što se želi predstaviti kao originalan programski sadržaj, ovdašnji urednici kopiraju iz susjedstva ili svijeta, praveći u skladu sa našim niskim standardima, jeftine televizijske kopije, ma o kojem profilu programa da je riječ. Ono što je zabrinjavajuće jeste da su sami urednici uvjereni kako se radi o iznimno kvalitetnim programima i kako upravo njihovo emitiranje svjedoči novom iskoraku u domaćoj produkciji.
Može se slobodno reći da je televizija postala žuta. Osim što svako može postati voditelj, novinar ili urednik, nedostatak u shvatanju javne odgovornosti medijskih vlasnika ogleda se i u ignoriranju svih ostalih sadržaja koji su važni za ljudski život a koji možda ne donose veliki novac u njihov džep.
Naime, kontinuirana nemogućnost da televizijski programi u našoj zemlji dostignu bolji kvalitet i njihovo stalno osiromašenje, kroz godine su pokazali još jednu boljku – krizu menadžmenta i upravljanja ljudskim resursima. Ovo se brojnim tv kućama sve više pokazuje kao prijetnja opstanku s obzirom da je proizvodnja novih kadrova za medijsku industriju kod nas već odavno u ćorsokaku. Jedna generacija novinara odumire a druge nema da je zamijeni. Kreativna rješenja se pronalaze u tome da boje novinarske profesije i medijske djelatnosti kod nas može braniti bilo ko. Pa, čak i doskorašnja učesnica reality show programa.
Zaključak – prebaci kanal!
Iz perspektive običnog gledaoca kojem je stalo da može gledati nešto više od uzbudljivih vratolomija nerealiziranih pjevača i umjetnika, rješenje je vrlo lako – prebaciti na drugi tv kanal. I zaista, svijet životinja nam se tako čini privlačnijim od sati i sati iscrpljujućih programa domaće produkcije koji kontaminiraju naše male ekrane. Životinje su nam odjednom nekako bolje i svrsishodnije, pa čak i kada lav davi nemoćnu gazelu, od onoga što nam se priprema u domaćoj tv kuhinji čije davljenje našeg razuma ne popušta.
I stoga je zasigurno najbitnije shvatiti jednu stvar – medijski vlasnici drhte pred činjenicom da je jedina moć nad medijima ona koju imaju gledaoci držeći daljinski urpavljač u svojoj ruci. Od toga zavisi njihovo daljnje materijalno bogaćenje ali i želja da bilo šta promjene. Stoga je prava snaga utjecaja na televiziju u osnaživanju utjecaja publike/javnog mnijenja kroz spuštanje ili podizanje rejtinga raznoraznim televizijskim programima, te insistiranje kod javnih servisa na podizanju razine kvaliteta, onako kako znaju i umiju. Specifično kod njih ostaje novac od pretplate za koji se dobija malo ili nimalo. U krajnjoj varijanti, dnevna doza političke obmane.
