{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Rat, islam i još ponešto

S
17.2.2010. u 20:55
0
32
Rat, islam i još ponešto
0
Rat, islam i još ponešto
Caterpillar (Gusjenica) je film japanskog veterana Koji Wakamatsua (1936.) o ratnom vojnom veteranu (Shima Ohnishi) koji se iz japansko - kineskog rata vraća u carevinu kao potpuni bogalj - bez ijednog ekstremiteta. U ratu je počinio zločin, silovanje, ali lokalna zajednica to ne zna, bolje rečeno ne želi znati. Dočekan je sa svim počastima, i nazvan Bogom Rata. Njegova supruga, igra je Shinobu Terajima je skoro nestvarno lijepa žena.
Ona isprva ne može da vjeruje da je taj "komad mesa" njezin suprug, ali humano, uvažavajući nasljeđe i običaje, nastavlja živjeti s njim, jesti, hraniti ga, voditi ljubav, uz mučne scene, rijetko viđene u povijesti kinematografije. Film, koji je više globalna metafora o besmislenosti rata nego bilo što drugo nudi ljepotu u zlu, i propituje odnos muškarca i žene u tradicionalnom (muž je prije nego što je otiša u rat tukao ženu jer mu ne može roditi sina) i modernom (gdje žena, osim što nosi sve na svojim leđima) ipak upita: "Kakva je korist od toga da budeš Bog rata?" Vjerovatno najzanimljiviji i najkomičniji lik u filmu je seoska luda, Kuma (Katsuyuki Shinohara), koji jede cvijeće, i odbija raditi ono što rade ostali seljani. Wakamatsu u tom liku vidi sebe, jer je tokom dugogodišnje karijere proglašavan "sramotom za naciju", "idiotom" i otpadom, sve zbog kritičkog odnosa prema društvu u kojem živi.

Film koji ima mana, a one se tiču, uglavnom klimaksa u scenariju koji je, naprosto, previše mučan, trebao bi pogledati svako ko misli da je rat rješenje bilo kakve situacije. Rat je, uvijek i svugdje, jedna od najgorih solucija po čovjeka, unatoč drevnim mislima da je "gospodar svega i svega kralj". A nije, jer dolazi "ono poslije".

Moglo bi se reći da ovogodišnji, jubilarni Berlinale ima i svoj "muslimanski" dio: pored filmova "Na putu" Jasmile Žbanić i "My name is Khan" Karana Johara, tu su "Bal" (Med) Turčina Semiha Kaplanoglua i Shahada Burhana Qurbanija. Prvi je poznati, zreli autor koji filmom Med završava trilogiju. Prva priča zvala se Mlijeko, a druga Jaje. U trećoj, film prati život mladog i osjetljivog dječaka Jusufa (Bora Altas) koji odrasta uz oca Jakupa (Erdal Besikcioglu) i majku Zehru (Tulin Ozen). Živi se teško, u planinama sjeveroistočne Turske, skuplja se med iz košnica, a film dodiruje neke od najdubljih pitanja ljudskog srca: djetinjstva, odsustva oca, poezije i dakako, religije. Likovno fascinantan - Kaplanoglu je autor potpuno zaokruženog izraza, a ovog puta je inspiraciju, igru svjetla i sjene, našao u Vermeerovim slikama - film najviše govori o neizrecivom i tu priča, odnosno psihologija likova, pomalo gubi od slika koje vrve od detalja. Sve u svemu, ne bi bilo nikakvo čudo da se Med okiti nekom od nagrada, što sasvim sigurno neće previše promijeniti Kaplanogluovu umjetničku filozofiju, koju suptilno naziva "spiritualni realizam".

Na putu prema gore

Čini se da tamo gdje počinje tzv. script doctoring, završava autorska mogućnost da se do kraja izvede ono što se zaista hoće reći. Te su stvari vidljive u dva filma prikazana u konkurenciji. Prvi je Shahada Burhana Qurbanija koji pokazuje život troje mladih muslimana u Berlinu, Maryam, Samira i Ismaila. Film portretira troje ljudi - i njihovu okolinu - koji se nalazeći u novim okolnostima moraju upitati ko su, koga vole i u šta vjeruju. Njihovi putevi vode kroz džamiju, gdje ih Kur'anu podučava Vedat. Ali Maryam, njegova kćerka je abortirala, Samir s prijateljem Danielom prepoznaje nešto više od prijateljstva, a Ismail, policajac, je u nesreći ubio dijete, i to muslimanki, Lejli Imamović koju vrlo dobro je igra hrvatska glumica Marija Škaričić. Ispitivanje prvog islamskog šarta, šehadeta, zapravo počiva na vrednovanju života i to film donekle uspijeva pokazati. Njegov je problem izvjesna zavezanost odnosa i likova, čak i kad oni ne trebaju biti u nužnoj vezi. Da, tu zapravo stalno visi pitanjem, volite li više Čehova ili Dostojevskog. Ako je odgovor "pod jedan", onda će vam neke stvari u ovom filmu zasmetati. Drugi film u kojem je razvoj scenarija zaprijetio da poljulja cijeli proces je "Kako sam proveo kraj ljeta" ruskog reditelja Alekseja Popogrebskog, priča o ruskom pustom ostrvu na kojem je mala meteorološka stanica u kojoj rade Sergej (Sergei Puskepalis), čovjek u pedesetim godinama i mladi Pavel (Grigorij Dobrigin), koji je došao na ostrvo pomoći i napisati rad za temu "Kako sam proveo kraj ljeta". Njihov život prolazi u, uglavnom, ustaljenim generacijskim razlikama dok Pavel ne bude morao saopštiti groznu vijest Sergeju. Radi se o filmu o kojem će se, sasvim sigurno, dosta pisati i govoriti, ali koji bi bio remek - djelo da nema dvadesetominutnog "razvoja" situacije u kojem dvojica glavnih likova ispituju krajnje granice. Očigledan utjecaj Tarkovskog na autorski rukopis će sasvim sigurno pomoći kod kritike, a zasad valja reći da bi Popogrebski mogao biti novo veliko ime ruskog i evropskog filma.

Stigao je, eto, dan premijere filma Na putu i nema druge nego da poželimo da bude barem toliko dobar i ima uspješan život poput Grbavice. Velika sarajevska ekspedicija sprema se na izlazak na crveni tepih sutra ispred Berlinalepalasta u 16 i 30 sati, a prva projekcija je u 9 ujutro i tradicionalno je rezervirana za novinare. Interes za priču o Amaru i Luni, i njihovim bračnim problemima, i identitarnim promjenama, pokazala je većina najvažnijih medija, poput recimo Hollywood Reportera koji je u broju od utorka objavio glavni intervju s Jasmilom Žbanić, citirajući Stevena Soderbergha koji je nakon osvajanja Zlatne palme u Cannesu rekao da je «odatle sve put na dole.» Ali, ne mora biti. Sve je stvar perspektive i stoga treba biti racionalan i kad je ovaj film u pitanju. Već je napravio veliki uspjeh, ušavši u konkurenciju, i to je zasad najvažnije. Ostale regionalne kinematografije još uvijek sanjaju o tome.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: