Ursula Meier, rediteljica
0

INTERVJU / "Niko više ne priča o Bosni"

Razgovarala: Nermina Voloder
Francusko-švicarska rediteljica Ursula Meier ovih dana boravi u Sarajevu, gdje predstavlja svoj prvi dugometražni film „Dom“. Veliki filmski radnik je rođen - rekli su kritičari. Nije dugo ni prošlo, a film je zaradio nominaciju za Oscara. Meier za Sarajevo-x.com govori o problemima modernog čovjeka u razvijenim zemljama, ali i inspiracijama koje je pronašla u našoj zemlji.

„Dom“ je priča o porodici čiji život je ugrožen izgradnjom autoputa koji se nalazi u neposrednoj blizini njihovog doma. Ipak, porodica odbija da se preseli, te na maštovite načine pokušava da se nosi sa nesnosnom bukom i metežom. Šta Vam je bila inspiracija kada ste odlučili ispričati ovu priču? Kada se vozimo autoputem i vidimo kuću odmah pored ceste, mislim da se svi zapitamo kako ljudi podnose buku i kako uopće mogu živjeti tu. No, volim gledati krajolik kada se vozim i u Francuskoj sam tako vidjela jednu kuću usred ničega, totalno izgubljenu u predjelu, samo nekoliko metara od puta. Ta porodica je sjedila vani ispred svoje kuće i večerala, ali nisu bili sretni. Zapitala sam se kako je moguće živjeti tu i biti sretan. To me potaklo da razmislim o značaju porodice, a tako i napravim ovaj film, što za mene bio veliki izazov.
Za Vaše likove glavni životni problem odjednom postaje blizina autoputa. Bosna i Hercegovina, naprimjer, još nema autoput i i dalje se truckamo po lošim cestama punim rupama, vozači su nervozni, gužve su gotovo neizbježne. Da li bi možda ovakva slika mogla biti izazov za Vaša buduća filmska ostvarenja?

Da, to je zaista čudno. No kada bi radila nešto slično, ne bih radila na klasičan način da prikazujem gužve na cesti, mnogo filmova je koristilo taj motiv. No, interesantno je to što ste spomenuli, jer za sobom povlači brojna pitanja, pitanja kako trošite svoje vrijeme, pitanja o udaljenosti među gradovima, ljudima… No, kada pričamo o tome, postoji kontradikcija u Evropi, svi žele biti sretni i živjeti na nekom mirnom mjestu, a i istovremeno biti moderni. I to je problem. U Francuskoj svi žele da svijet ide bržim tempom, ali niko ne želi autoput ispred svojih vrata.

Film „Dom“ prikazan je na brojnim festivalima, a ni nagrade nisu izostale. Prije toga okušali ste se u nekim drugim filmskim žanrovima.

Ja godinama živim na relaciji Francuska-Belgija-Švicarska, a i ovaj film je snimljen u produkciju te tri zemlje. Prije toga sam snimila tri kratka filma, dva dokumentarna filma te jedan TV film, koji je prikazan na brojnim festivalima. Iako se ne može nazvati pravim filmom, jer je snimljen za televiziju, to je svakako bila dobra priprema za „Dom“ za koji smo dobili preko 30 nagrada, ali i švicarski smo kandidat za Oscara.

Kažu da Vas zanimaju likovi koji žive na marginama, koji su stalno na rubu društvenog života. Da li Vam je bosanskohercegovačka sredina posebno zanimljiva, s obzirom da gotovo cijela država godinama živi na rubu?

Moj scenarista je lud za Sarajevom i bio je oduševljen kada je čuo da će moj film biti prikazan ovdje. No, ja sam ipak prvi put i mislim da se ovo interesantna država. Tokom rata, svi smo bili pogođena, zapravo cijela Evropa je bila pogođena, posebno jer nije tako daleko od Francuske ili Švicarske. Svi smo bili šokirani, tada smo svi stalno pričali o Sarajevu ili Bosni i Hercegovini, no sada niko više ne priča o vama, niko ništa ne radi. Zato sam sretna što sam tu, da upoznam ljude i upoznam kakva je sada situacija. U našoj zemlji se često mogu čuti komparacije između Švicarska i Bosne i Hercegovine, jer su obje zemlje podijeljene na kantone. Da li mislite da bi Švicarska mogla biti dobar model za našu zemlju kada je u pitanju izgradnja mira među različitim etničkim skupinama, ali i za teritorijalno uređenje države?

Pa vidite, Švicarska se trenutno nalazi u vrlo lošem periodu, moj film je kritika, odnosno metafora Švicarske. Ona je kao otok u svijetu, kao moja porodica u filmu, oni ne žele ratovati, pokušavaju se zaštiti, a nalaze se u situaciji u kojoj treba preispitati svoju politiku. Amerikanci me s druge strane pitaju da li je film metafora Evrope. Znači, to je samo pitanje s koje tačke gledišta posmatrate neku stvar.

Da li ste razmišljali da napravite film o ratu? Iz koje perspektive biste ga uradili?

Da, ali o ratu općenito, iz perspektive da ne znate gdje se rat odvija. Ali, i "Dom" podsjeća na rat. Porodica ispočetka živi sretno i kada se ispred njihovog prozora počne gradi autoput, to je isto kao da dolazi rat, bučan, agresivan, zagađujući. U Švicarskoj, naprimjer, svaka kuća ima bunker, gdje se možemo sakriti u slučaju da izbije rat.

Kakvu reakciju očekujete od sarajevske publike?

Ne znam šta da očekujem. Kada sam promovirala film u Meksiku, njima se jako svidio, no, svi su se pitali zašto porodica ne iskoristi blizinu autoputa da zaradi novac. Kada pišem obično mislim o Hičkokovim pticama. Na početku je sve mirno do napada ptica, tako je i sa mojim filmom, počinje kao komedija, protiče u znaku drame, a završava kao horor.