Film/TV
0

INTERVJU / Kokan Mladenović: Dosta je manipulacije nacionalizmom, vrijeme je za pobunu gladnih

Razgovarala: Lejla Čolak
Kokan Mladenović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Kokan Mladenović (Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba)
Priznati srbijanski režiser Kokan Mladenović trenutno boravi u Sarajevu, gdje priprema predstavu "Prosjačka opera" koja će premijerno biti izvedena 7. novembra u Narodnom pozorištu. O interesu sarajevske publike za ovu satiričnu komediju dovoljno govori činjenica da su karte za premijeru već rasprodate.

U intervjuu koji je dao za portal Klix.ba, Mladenović je govorio o novoj premijeri, "pobuni gladnih", secirajući usput politički sistem i društvo u kojem živimo, osvrnuvši se na devedesete i nacionalizam koji je i dalje prisutan na našim prostorima i u našim glavama kao mentalitet i stanje uma, a dotaknuli smo se i tema kao što su transfobija, te reality show programi...

Na koji način predstava "Prosjačka opera" korespondira sa vremenom u kojem živimo i koji je bio vaš osnovni motiv da se pozabavite upravo ovim tekstom i tematikom?

Ovaj komad je napisan 1728. godine i govori o jednoj državi koja se raspada, državi u kojoj ne postoji više nikakav moral, u kojem zakoni postoje, ali se primjenjuju isključivo na sirotinji i u kojoj politika, izvršna vlast, sudstvo, policija i visoki kriminal rade zajedno protiv običnog, malog čovjeka.

Takva jeziva podijeljenost na izuzetno bogate i izuzetno siromašne, kao i sve okolnosti koje postoje u ovom komadu izuzetno liče na okolnosti u kojoj mi danas, gotovo 300 godina kasnije živimo - država bez morala, država sirotinje. Iz tog sam razloga iskoristio literarni predložak Johna Gaya da progovorim na sav glas o devijacijama našeg vremena i položaju pozorišta unutar tog vremena.

Kakva je u tom kontekstu uloga i misija samog pozorišta, može li teatar mijenjati stvari?

Vjerujem kako pozorište može da mijenja svijet. Nama svake večeri u pozorišnu salu dolazi 300, 400 ljudi, ne samo radi dobre zabave, nego i socijalnog dijaloga. Drugo je pitanje zašto se pozorište tako lako odreklo te svoje funkcije i moći javne riječi. Mi stalno zaboravljamo da smo mi od osnivanja pozorišta u Grčkoj, pa do Gutenberga bili jedino sredstvo masovne komunikacije, jedini mass medij. Ako je neko htio da kaže nešto sveto, to je mogao da kaže isključivo preko teatra. Teatar ima moć da utiče na širu društvenu zajednicu, a naš lični kukavičluk određuje to što mi tu moć uglavnom ne koristimo.

Naše su vlasti učinile sve da nas drže u tom stadiju stada, krda jer će "pametniji narod tražiti pametnije vladare". Mi živimo neku vulgarnu mješavinu reality programa, estrade i politikanstva, dozvolili smo nekom političkom polusvijetu da odlučuje o našim životima i da se ponaša kao vlasnik naših života. Vlast treba da bude servis naroda jer ih mi plaćamo, oni žive od naših prihoda i naših poreza. Dozvolili smo da prestanu da budu servis i da postanu apsolutni kontrolori naših života.

Govorite o "pobuni gladnih" koja je neophodna u vremenu u kojem živimo, vremenu "sunovrata vrijednosti" i nacionalizma. Da li je moguće da se takvo nešto dogodi, budući da je velika većina ljudi letargična i nezainteresirana da mijenja svijet u kojem živi, te uglavnom ide linijom manjeg otpora, podržavajući status quo?

Narod je uglavnom letargičan i odustao je od svoje slobode i svojih prava. Ja nisam optimista po pitanju mijenjanja stvari, ali vjerujem da bar teatar ne bi smio da odustane da o tome govori. Neizdrživa je situacija u kojoj nekolicina ljudi ima ogromno bogatstvo, a milioni ljudi nemaju ništa. Ta disproporcija će jednom morati da bude ukinuta i ja smatram da će ona biti ukinuta radikalno. Mene su oni prošlogodišnji protesti u Bosni, koliko god oni izražavali protest gladnog naroda obradovali, jer su nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji i nakon nacionalizma devedesetih pokazali moć ulice, moć gladi u odnosu na društvene prevrate. Ono što ja iskreno očekujem je ta pobuna i revolucija gladnih, mislim da je bilo dosta manipulacije nacionalizmom, ratova izazvanih nacionalizmom, mislim da su naše vlasti zrele da osjete šta znači silina ulice i moć ulice. Mislim da ti naši političari, ogrezli u korupciji, samodovoljnosti i manipulaciji narodima, zaslužuju da osjete kako izgleda gnjev naroda.

Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba
Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba

Spomenuli ste proteste u BiH... Šta je, prema vašem mišljenju glavni razlog zašto su sve pobune sličnog tipa kratkog daha, zašto ljudi vrlo brzo odustanu od borbe za svoja prava?

Situacija u Srbiji je takva, a vjerujem da je tako i u BiH i Hrvatskoj - nemamo čestitu opoziciju koja bi u talasu narodnog nezadovoljstva mogla da preuzme vlast. Sindikati su uglavnom korumpirani i rade za tu istu vlast protiv koje bi morali da rade da zaštite narod. Vlast nađe način kako da izmanipuliše svaki protest. i svaki put kad se pomenu socijalni problemi kao što su glad i neimaština, onda u prvi plan dođe "ugroženost zemlje", "prijetnja raspadom države", "spoljašni i unutrašnji neprijatelji" i vrlo brzo se narod opet homogenizuje oko pogubne nacionalne ideje, umjesto oko svog realnog socijalnog problema.

Zašto se ljudi plaše toga da budu individualci, već se radije utapaju u kolektivni identitet? Imamo li zapravo danas individualce?

Imamo, ali su jako rijetki. Ljudi su prosto odustali od promjena vidjevši da promjene nikad neće biti, odustali su od toga da glume dežurne budale upropaštavajući sopstveni život dok svijet ide u provaliju. Što se Srbije tiče, mi više ne izvozimo samo mlade, pametne ljude, čitava jedna generacija zrelih, obrazovanih ljudi je zauvijek napustila zemlju, oni koji su ostali su otišli u svoje unutrašnje migracije ili su pak shvatili kako život funkcioniše i postali članovi nekih partija na vlasti, koristeći sve moguće privilegije takvog politikanskog života. Naša djeca odrastaju u zemljama u kojima znaju da biti obrazovan ne znači ništa, da biti pošten znači biti budala - to prosto nisu dobre okolnosti za nečiji život, a najgore su moguće okolnosti za glumiti heroja.

Gdje nas vidite za deset, dvadeset, trideset godina?

Ne mnogo daleko odavde. Mi prosto nismo završili devedesete i kao narod nismo ni ušli u ovaj vijek, dok neki drugi jesu. I to nije specijalitet samo Bosne, Srbije, Hrvatske, to je i malo širi problem. Ja se nadam da ćemo barem ulaskom u Evropsku uniju dobiti neki set zakona koji ćemo morati da poštujemo htjeli mi to ili ne. Pokazali smo mnogo puta kroz historiju da nismo dostojni raznih civilizacijskih tekovina, tako da neke stvari jednostavno moraju da nam budu nametnute da bismo ih poštovali.

Isplati li se biti svoj i glasno iznositi vlastito mišljenje koje se sukobi sa stajalištima većine? U čemu se ogleda vaša osnovna pokretačka snaga, ono što vas konstantno gura naprijed i ne da vam da "zašutite"?

Ne isplati se, naravno. Govoreći istinu i na sav glas pravite sebi mnogo neprijatelja i mnogo problema, mi smo kao društvo od morala i od istine odustali. S druge strane, teatar bi morao da ima nešto što je njegovanje apsolutnih istina. Ne samo teatar, nego svaka umjetnost koja uvijek počiva na apsolutnim istinama i vrijednostima. Samim tim smo mi prirodna opozicija svakoj mogućoj vlasti. Ja ne mogu da prestanem da govorim istinu jer onda ne vidim svoj razlog boravka u teatru, onda bih se vjerovatno bavio nečim drugim, možda politikom. Ja vjerujem u to da teatar mijenja svijet i da možemo da se izborimo za neko pravednije društvo ili bar da popravimo nakaradno društvo u kojem živimo.

Foto: Klix.ba
Foto: Klix.ba

Adaptirali ste čuveno djelo Bore Stankovića, "Koštana", glavnu ulogu dodijelivši našem Boži Vreći. Kako i zašto je došlo do otkazivanja predstave i možete li nam reći šta će se dalje dešavati sa tim projektom?

Nakon mojih jako otvorenih intervjua protiv aktuelne vlasti u Srbiji koju čini najgori šljam devedesetih godina koji ovog puta zastupa neke ne nacionalističke, nego evropsko-moderne ideje, a radi se o potpuno istim ljudima iz devedesetih, Aleksandar Vučić je nekoliko puta iskoristio udarne dnevnike da se obračunava sa mnom, što je bilo vrlo jasno targetiranje neprijatelja. Nakon toga su razni ljudi riješili da dokažu svoju lojalnost državi, među njima i nova uprava pozorišta na Terazijama u kojem smo ekipa i ja napravili neke od najznačajnijih predstava i historiji tog teatra.

S druge strane, na djelu je jedna vidna transfobija vezana za sve ono što predstavlja Božo Vrećo svojom seksualnošću i svojim stavom, a opet, u odnosu na tu moju koncepciju nekoga ko propagira apsolutno ličnu slobodu, slobodu seksualnosti, slobodu ljubavi uz jedan izuzetan vokalni kvalitet, a to je sve ono što predstavlja Koštana. Ja boljeg protagonistu takve Koštane ne mogu ni da nađem, ni da zamislim.

Mi ćemo predstavu realizovati sljedećeg ljeta za festival Grad teatar u Budvi uz razne koproducente iz Srbije, ona će se igrati u Novom Sadu i Beogradu kao gostujuća predstava. Ali dobro je da je pokazao svoje politikansko i fobično lice što se ovakve Koštane tiče.

Čini li vam se da smo postali malo tolerantniji kad je u pitanju prihvatanje različitosti, u ovom slučaju LGBT populacije? Čini se kako su i ovakve teme dospjele do mainstream javnosti, spomenimo samo reality show programe...?

Ja mislim da je svako ko učestvuje u reality programima jedna niža podvrsta ljudi i potpuno mi je svejedno da li su oni ovako, onako, rodno, polno, erotski ili kako god opredjeljeni. Ja mislim da su reality programi pečat na jednom sramotnom papiru koji čini sunovrat naše nove historije. Ako na taj način LGBT populacija treba da stiče svoju popularnost, onda je bolje da ne postoji, a ne da bude ravnopravna. Vrlo sam radikalan po pitanju tog programa, i što se mene tiče, ne postoji ništa sem stroge zabrane takve vrste programa. A to gledaju naša djeca, njihovi idoli su kriminalci, žene lakih morala, estradne budale, ljudi koji propagiraju primitivizam kao način ponašanja i sve se to, zbog te opšte estradizacije društva i jednog sistematskog zaglupljivanja naroda kojim je onda lako manipulisati, toleriše.

Ali reality show programa ima i vani, oni nisu produkt našeg društva...

Da, ali vani postoji i nešto drugo osim krajnjeg primitivizma. Mi nemamo nikakvu elitnu kulturu, nikakvo ulaganje države niti velikih korporacija u ozbiljnu kulturu i jedan sistem obrazovanja koji bi nametnuo i neke druge vrijednosti. Mi druge vrijednosti osim reality programa i nemamo. Svuda u svijetu se nevjerovatnom količinom novca oporezuje ta količina vulgarnih programa i od tog novca otetih od primitivnog svijeta koji to gleda i onih koji to produciraju finansira se elitna kultura. Kod nas je to izvor lakog bogaćenja, izvor temeljnog zaglupljivanja naroda koji nikad nisu bili zaostali i primitivni u svojoj novoj historiji.

Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba
Foto: Davorin Sekulić/Klix.ba

Šta učiniti, na koji način to možemo mijenjati?

Država bi trebala da napravi ozbiljan sistem vrijednosti počevši od obdaništa, pa do zauvijek. Mi školujemo ljude koji odrastaju bez ikakvih kulturnih potreba, to se uči od obdaništa, pa kroz čitavo školovanje. Ne možete od nekog ko odrasta na reality programima, u primitivnom svijetu, u nacionalističkim zajednicama, zemljama prepunim mržnje sa 18 godina očekivati da će naprasno početi da se interesuje za elitnu kulturu, posjećuje izložbe, kupuje knjige ili ide u teatar. To je zauvijek upropaštena osoba. Sistem obrazovanja, sistem kulture, zakoni u kulturi su do te mjere anahroni i utiču na formiranje ličnosti, da su naši mladi ljudi radikalniji, primitivniji nego generacija roditelja. To nikad nije bilo tako. Uvijek je generacija mladih bila generacija progresa i borila se protiv neke retrogradnosti starije generacije. Prvi put u Srbiji imamo generaciju mladih ljudi koji su skloni estradi, primitivizmu, koji su ozbiljniji nacionalisti od svojih roditelja, koji vode navijačke grupe, estradne zvijezde i svijet kriminala. i To je nešto što pravi mnogo dugoročnih problema i hrani topovsko meso za neke buduće ratove.

Kako je moguće da taj nacionalizam jača godinama, prenoseći se s koljena na koljeno?

Mi smo propustili već jednu priliku da s tim raščistimo sa devedesetima. I u Bosni i u Hrvatskoj i u Srbiji su na javnoj sceni (vođe političkih partija, članovi parlamenta, članovi predsjedništva itd.) ljudi koji su profilisani u ratu i devedesetih godina kao veoma ozbiljni nacionalisti. Nismo se obračunali sa svojim zločinima, a bilo je monstruoznih stvari na sve tri strane. U Srbiji se manipulisalo zločinima naše vojske i paravojske u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu svega deset dana koji su poslužili za šokantne informacije o Srebrenici, zločinima na Kosovu, u Hrvatskoj, kao priprema za izručivanje Slobodana Miloševića Hagu. Ako pogledate hrvatske historijske knjige, bosanske školske programe, srpske časove historije, vidjet ćete da mi ništa drugo ne radimo nego se spremamo za novi rat.

Hoće li biti rata ponovo?

Svako normalan bi se nadao da neće, ali mi prosto nismo sposobni da uredimo naše države na neki normalni način i ja mislim da je taj naš ulazak u Evropsku uniju jedino što može da nas zaštiti od toga da se iznova obračunavamo. Nijedan narod na prostoru bivše Jugoslavije nije raščistio sa svojim nacionalističkim zabludama.