{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Filmska kritika: Taj fatalni strah

S
29.6.2006. u 15:56
0
0
Filmska kritika: Taj fatalni strah
0
Filmska kritika: Taj fatalni strah
Film "Crash" redatelja i scenariste Paul Haggisa dobitnik je tri Oskara: za najbolji film, najbolji scenarij i najbolju montažu. Sasvim zasluženo ako mene pitate. Ako ne dati Oskar filmu koji se bavi rasizmom, predrasudama, mržnjom i nasiljem kroz tako genijalno "jednostavno kompliciranu" priču, kome onda dati?
Priču filma sačinjava sedam priča, koje se sve isprepliću na vrlo jednostavne načine. Fragmenti raznih priča, rasuti tokom cijelog filma, polako počinju da se uklapaju i tvore vrlo jasnu sliku cjeline. Ovakav tip dramaturgije, kakav smo imali prilike vidjeti i u mnogim drugim poznatim filmskim ostvarenjima u proteklih nekoliko godina (poput "Amores peros", "Magnolia", "Traffic", "21 Gram" itd.) na vrlo atraktivan način vodi gledatelja kroz priče u kojima likovi idu iz jedne u drugu noseći sa sobom dramsku napetost koja sve više i više intrigira. No, i pored na izgled složene strukture isprepletenih priča, vješti Paul Higgis je uspio napraviti cjelovitu priču u kojoj nema niti jednog jedinog viška ili manjka. Savršena, komplicirana i jednostavna priča, u isto vrijeme.

Osim što su kroz likove povezane, svaka priča ima istu temu – rasizam, generalno govoreći. "Crash" se na umjetnički divan način bavi ispitivanjem rasizma i njegovih granica u Americi. Sudeći po filmu, te granice su jako, jako niske, te ih i najbezazleniji pogled na ulici ili slučajno izgovorena riječ može ugroziti. A, o posljedicama ne treba ni govoriti. Iako film, uslovno rečeno, ima happy end (samo jedan lik gine od desetak njih koji se mogu podvesti pod "glavne"), posljedice rasizma i mržnje su fatalne. I to ne samo po Ameriku, već po čitav svijet kojim bi ti isti Amerikanci najradije zavladali.

S druge strane, nije samo rasizam ono što je tema ovog filma. Scenarista se potrudio da nam dovoljno dobro predoči svaki od likova ponaosob, bez obzira koliko mu malo ili puno vremena i prostora dao. Svaki od junaka ovog filma ima neku svoju ličnu priču, ličnu tragediju koja ga prati i koja ga čini na momente robom predrasuda i rasizma. Nažalost, ti momenti često bivaju kobni, iako su gotovo uvijek bazirani na nesporazumu. Velikom nesporazumu o kojem niko ne može normalno da priča, jer današnje prilike života (vjerovatno ne samo u Americi) ne dozvoljavaju ljudima da komuniciraju. Mi živimo u doba akcije; sve oko nas je fizička akcija – brza, nagla, impulzivna; danas se prvo puca, a potom pita. Svijet je postao mjesto na kojem se morate fizički sudariti sa nekim da biste ostvarili kontakt i nešto osjetili.

Bitna karakteristika ovog filma je u tome da nema klasičnog "negativca"; nema niti jednog "lošeg" lika – svi su oni obični ljudi, spremni pomoći drugome u nevolji kad zatreba, ali isto tako spremi uperiti pištolj u lice prvom koji naiđe (a ima drugu boju kože) ako im je jednostavno bio "loš dan". Ono što leži ispod površine te rasne mržnje jeste strah; užasni strah od svega što je drugačije; ksenofobija koja razdire likove i pretvara ih u zlostavljače, ubice, lopove… Možda je vrijeme da se zapitamo da li je to samo sindrom Amerike, ili možda…?

Redateljski postupak, posebno prepoznatljiv u usporenim, dugim kadrovima u momentima najveće napetosti, daje "Crashu" posebnu atmosferu kakvu rijetko susrećemo u trilerima. Gotovo da možemo osjetiti likove koji su ispred nas, opipati njihova bila koja ubrzano tuku, namirisati miris baruta njihovih metaka, čuti krik njihove tuge…

Ostaje na kraju da se zapitamo da li zemlja u kojoj je najmanji problem doći do pištolja i municije (kako je to gotovo komično Michael Moor pokazao u svom sada već kultnom dokumentarcu "Bowling for Columbine") zaslužuje da nosi atribut jedne od najboljih (ma šta danas značilo "dobro"!) zemalja na svijetu? Nije li to mit koji je, ako ništa drugo, onda barem ovaj film, zauvijek pokopao?

Naida Lindov

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: