INTERVJU / Aid Mršić, TVSA: Tražio sam da mi u benzinca sipaju dizel
Nakon dužeg angažmana na Federalnom radiju prešao si na TVSA. Već neko vrijeme si i prezenter na Dnevniku. Voliš li se snimati ili ti je pak reporterski posao draži?
Oni koji me dobro poznaju, znaju da mi snimanje i nije baš najdraži dio novinarstva. To je usputna stvar, koja je sastavni dio posla. Novinarstvo ne percipiram kroz prezenturu, niti mi je to ikada bilo važno. Nisam bio oduševljen idejom da se pojavim kao prezenter vijesti i Dnevnika. Čak nisam imao strpljenja sjediti ni pola sata u studiju, ali sam se navikao. Ipak, sve to ulazi u opis mog posla, pa šta se mora - nije teško. Reporterski posao je pravo novinarstvo. Napraviti dobru priču, biti s ljudima, pričati o njima i društvenim pojavama je suština ovog posla.
Kakav je tvoj odnos sa kolegama na poslu i koliko ti je bitna dobra atmosfera u tvojoj radnoj sredini?
Odnos sa kolegama je dobar. Koliko poštuju oni mene poštujem i ja njih. Tu smo da bismo obavili posao najbolje što možemo, pomogli jedni drugima i to je jedini pravi smjer kojem treba težiti. Dobra atmosfera je bitna, iako ja baš i ne obraćam pažnju na osobe oko sebe. Imam svoja zaduženja. Dolazim na posao, plaćen sam za ono što radim i sve mora funkcionirati u najboljem redu. Ostalo, van posla.
Za novinare često kažu da nikada stvarno ne odlaze u penziju. Namjeravaš li se ti cijeli život baviti tim poslom ili imaš neke druge planove u bližoj ili daljoj budućnosti?
Novinarstvo je najinteresantniji posao na svijetu. Dinamičan je i nepredvidiv, i to mom temperament odgovara. Svakodnevno upoznajete nove osobe, razgovarate s njima, radite interesantne stvari… Iako je novinarstvo ono što najviše volim raditi, doći će vrijeme kada ću se pozdraviti s tim. Ne želim ostariti i biti isfrustriran zbog neispunjenja određenih ciljeva, a takvih osoba je danas u ovom poslu puno. Moji planovi su u totalnoj suprotnosti od novinarstva. "Penzija" je bliža nego što se to meni možda čini.
Kada bi imao dovoljno odriješene ruke da možeš promijeniti ono što želiš u BiH, šta bi to bilo?
Promijenio bih mnogo toga, ali to narodu ni tada ne bi odgovaralo. Nekad se pitam da li u ovoj državi treba išta mijenjati. Već godinama smo taoci sami sebe i sve što se učini je loše. Kod nas ne postoji kolektivna svijest o određenom problemu, a građani su inertni. U svijetu se događaju velike promjene, padaju sistemi, a mi i dalje živimo kao da smo izolirani od ostatka svijeta, kao da se nas ništa ne tiče.
Kad će Aid Mršić postati magistar, jesi li pri kraju i namjeravaš li dalje ka doktorskoj tituli?
Uh, taj magistarski! Iskreno, posao mi ne dozvoljava da se istinski pozabavim time i žao mi je. Ispite sam položio prije godinu i od tada odugovlačim sa tezom. Ipak, nadam se da ću do kraja godine to poglavlje u svom životu zatvoriti. Naravno, moja želja je da nađem povoljnu priliku i doktoriram negdje van zemlje, ali o tome ću razmišljati kad magistriram.
Nikada ne propuštaš utrke Formule 1. Za kojeg vozača ili tim navijaš? Baviš li se ti nekim sportom i pratiš li druge sportove?
Istina je da sport nikad nije bio u sferi mog interesovanja. Nikad se njime nisam ni želio baviti. Sportski duh jednostavno nije u meni, iako volim da se takmičim. Tačno je, volim Formulu 1. Od osnovne škole sam pratio i uživao u trkama. Navijam za tim Ferrarija. Uvijek su bili fascinantni, iako im posljednjih nekoliko sezona i ne ide baš najbolje. Osim Formule pratim zimske sportove i tenis. Fudbal samo kada igra reprezentacija BiH.
Kad smo već kod vožnje, kakav si ti vozač?
Ah, to najbolje znaju oni koje sam vozio (smijeh). Nisam baš neki vozač. Više volim da mene voze. Preporučujem svima da sa mnom ne sjedaju u auto. Moram ispričati jednu anegdotu koja se desila prije dvije godine. Vozio sam prijatelje na kafu. Kad smo se vraćali, auto sam jedva upalio. Zaustavio sam se na benzinskoj pumpi i od čovjeka koji tu radi tražio da mi u benzinac naspe dizel. Čovjek me samo blijedo pogledao i nasuo ono što je on smatrao da treba. Sreća moja pa ima i onih koji poznaju svoj posao. Ko zna šta bi se desilo da nije tako. Toliko o mom poznavanju auta. Doduše, taj automobil je pripadao mojoj prijateljici i ja sam ga tad prvi put vozio.
Dugo si bio član folklornih grupa. Zašto se ne baviš više s tim?
Ako se folklor može nazvati sportom, onda sam se i ja njime bavio (smijeh). Bio je moja velika ljubav. Igrao sam više od osam godina. Mladi danas imaju averziju prema ovoj vrsti plesa, smatraju to staromodnim i nazadnim, ali to uopće nije tako. Folklor pruža mnogo toga. Naučite nešto korisno, proputujete svijet, družite se s različitim ljudima… Dok sam igrao, obišao sam gotovo cijelu Evropu. Od Italije do Švedske, od Poljske do Francuske. Danas više nemam vremena za taj hobi. Nečega sam se morao odreći. Najbezbolnije je bilo napraviti rez na folkloru.
Kako si proveo godišnji odmor? Gdje si bio?
Nakon dvije godine imao sam pravi godišnji odmor, čak mjesec dana. Iskoristio sam ga najbolje što sam mogao. Dio sam proveo sa svojim najbližima, a dio na obilazak nekoliko gradova Evrope. Oduvijek sam želio posjetiti Beč i to sam učinio. Međutim, tu se nisam zaustavio. Posjetio sam i Bratislavu, Kipar, a onda Prag. Bila je to jedna velika tura po Evropi.
Na šta najviše trošiš novac?
Novac, toga nikad dosta! Najviše trošim na hranu, što se iz priloženog baš i ne vidi (smijeh). Ustvari, kad bolje razmislim, puno trošim na odjeću, obuću... Kad se sve sabere i oduzme, to je tu negdje. Uglavnom, trošim više nego što zaradim.
