A kad su se primakli selu, a auto ti brekće, pa se puši, i najtragu stane. Njih ti dvije izađu, ostave vozača da popravi što se pokvarilo, a one krenu pješke. I dođu u neko selo, a u tom selu sve kuće srušene, negdje su ostali zidovi, negdje samo kamen na gomili gdje je bila kuća, ali je sve prazno i pusto.
Dona Ana ode za svojim poslom nešto tefterit i premjeravat, a Izabela s fotoaparatom krene obilazit oko kuća i slikat. Kad odjednom nađe ti se ona u golemu čudu. Iza jedne ruševine ugleda uređen vrt. Okolo cvjetne leje, pa ružičnjak, onda ugleda i bostan i nemalo se začudi. Poče ogledat ima li gdje kakvih ljudi, krenu obilazit i druge ruševine, i nećete vjerovat, uz svaku nađe istu stvar. Ona u čudu poče mrmoljat ay dios mio.
Ti vrtovi i cvijetnjaci bili su neobično lijepi, meni se učinilo kao da nisu sa ovog svijeta, jer znao sam da takve ljepote i šarenila na ovom svijetu ima samo na televizoru. I sam sam se začudio šta je sve to i otkud sva ta ljepota u takom porušenom selu.
Međutim, Izabela – a i ja s njom – ne imade vremena da se čudi. Ugledamo ti mi neku crnu priliku kako zamiče u jednu od onih ruševina. Istom ti se i sama uputi za tom prilikom i povika, hola, querido! Međutim, od prilike ni mukajeta. Ona ti onda oprezno kroči u onu ruševinu. Goli zidovi, gomile šuta, zidovi išarani, al nečitko. Prolazi ona tako kroz sve odaje, ali ništa u njima i nikog ne nalazi. Tada ugleda basamake na gornji sprat i ništa joj nije sumnjivo kako ti basamaci nisu izgorijeli i istruhli, a sve ostalo jest.
Nego ti ona, mlado ludo, kud će nego uz njih. Pod njom sve klimavo, škripi, a kako ona ide tako se ja fatam za naslon fotelje da ne padnem s njom. Utom ti ona izađe u jedan podug hodnik. A kako izađe u taj hodnik, tako ti ona lampa na njenom privjesku promijeni boju. Al ona to ne vidi. Vidi se na njoj da se uplašila, ništa ona ne haberi šta se to oko nje zbiva, al jednako srlja naprijed. I tu ti mi ugledamo nekakvu svjetlost iz jedne sporedne sobe. Ona zastane, a ja joj sve u sebi govorim, ne idi dalje, nagrajsat ćeš, vidiš da nisu čista posla, hajmo nazad na sunce, makar je i oblačno, ama ona jok. Nego pravo unutra. I tu meni opet zazvoni telefon, pogledam ko je, a ono moja svastika Solazur, kud ne isključih telefon!
Javim se, a ona ne pita ni jesam li gledo, ni šta sad radim, nego odma pa Marabunta. Ko da je mene briga što je Končita bježala iz bolnice pa je udarila hitna pomoć i njoj se vratio vid, ali slomila nogu, pa kad je vidla slomljenu nogu pala u nesvijest i šta se mene tiče što Marabunta pije tablete za spavanje, a sve zadžaba, jer nikako ne može da usni ko je otac djeteta. I tako ja propustim šta bi s Izabelom i što je onaj privjesak promijenio boju. Jedva čekam kad će repriza, pa da spojim odakle nas je prekinulo.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
