24. Lamparas en una mochila

Zato sam joj ja moro ići u zadrug, po zelen, i još po neke deterdžente, i još po neke bombone bez kojih ona ne može bit a da ih ne glođe, a kada sam joj to sve donio još me je natjerala da s njom gledam Marabuntu, jebala je Marabunta. Za one koje to još zanima, samo ću reć da su Dijegu u bolnici slikali glavu i da su mu našli šum na mozgu, a Marabunta se rasplakala, jer je jedno dijete, kad je prolazilo pored nje pitalo mamu: "Mama zašto ovaj slon nema surlu?"

Kad sam se nekako kutariso i Solazur i Marabunte, poletim kući da ufatim reprizu Corason de Toba calcerea. Kad sam se uključio, a ono Andrej jaše na vrancu zelenku, za njim oni momci u narodnim nošnjama, ama ga stić ne mogu. On kad bi nablizu grada Višegrada, parkira konja, pa uteče u onu tmušu što se kroz grad potezala. To sve opet puno onih ka und ka vojnika, i onih Turaka, i još nekakve gospode, i nekakvih dama, i nekih ljudi u starinskim nošnjama, a među njima kamera prepozna Momčila. Momčilo ko mahnit okreće glavu naokolo, strijelja očima na sve strane svijeta i zagleda u lica onog svijeta što je u tim krabuljama. Po njegovom ponašanju ja razabrah da on traga za bratom Andrejom. U potragu je uključio još neke svoje ljude, jer kamera je prikazala njih nekoliko što su im odijela pristajala ko gorilama, kako zagledaju u ljude, a svakom iz uha viri žica.

Tada se gomila na mostu uskomeša, nastade graja i ljudi se počeše premetat, a kamera prikaza kako se nekakva budala na bijelom motorčiću probija kroz tu gungulu. Ja se malo primaknem televizoru da bolje vidim ko je to toliko glup da tu dotjera motor, i od šoka umalo opet ne promašim fotelju, jer prepoznam da je to Izabela. Prevarilo me što joj je motor sada bijel, valjda kako ga je pokrio onaj bijeli oblak. Kako je ona sa onog mjesta utekla i dovdje dospjela nisam vidio, a vi ako imate štagod prigovorit, stavite to na račun one moje svastike Solazur. Helem, prolazi Izabela kroz istu gungulu u kojoj se Andrej krije, a Momčilo i njegove gorile za njim. Biće da je i njih, ko i mene, prevarila nova farba na Izabelinom motoru, jer joj uspjede da neprepoznata stigne na drugu obalu i nastavi onim Bratjenovim putem. Asli je onaj Momčilo dibidus glupan, kad ne primijeti curu na motoru među hiljadu pješaka.

Izabela ode na jednu, a kamera na drugu stranu. Evo nas opet tamo gdje se onaj kamion shorvo, samo je sada tu stigla hitna pomoć, a s njom onaj doktor što je liječio sekretarija i drug Bruno milicajac. Naokolo posvud razasut bijeli prah, kraj puta prevaljen kamion, a od policajca i kamiondžije ni traga ni glasa. Drug Bruno stavi malo onog praha na jezik, pa gadljivo zgrči usta i rekne drugu doktoru da je to brašno. Onaj doktor samo slegne ramenima, te ti se njih dvojica spuste do kamiona, a kad dođoše tamo odma zamijetiše krvav trag što se ocrto po brašnu među onim zelenim listovima što uz vodu rastu. Drug Bruno i drug doktor se značajno pogledaju, a kako su oni zamijetili krvav trag, tako je opet zasvirala ona živčana muzika, al kad će sreća, prekidoše je reklame.

Tu je sad bila jedna reklama za onaj neki jogurt tri u jedan, što je dobar za probavu, a kad se namažeš pomaže kod hemoroida i još otklanja kamenac iz sanitarija.

U nastavku ide Izabela uz cestu, a kamper niz cestu. Tako ti se ona sretne sa Bratjenom. On odma prikoči. Vidim ja da mu je drago što je tu sreo Izabelu, a ni njoj nije mrsko što vidi Bratjena. Veli ona njemu da joj hitno treba, ali on je ne stiže pitat o čemu se radi, jer se iz šume ukazaše oni veprovi. Ah que desgracia! Kad se veprovi pojaviše i ovdje zasvira ona prokleta muzika, a meni se strah zavuče pod kožu. Bratjen brzo smjesti vespu na kampera, njih dvoje uskočiše i na gas. Koliko sam uspio poznat, idu prema onom jezeru. Bratjen vozi i priča Izabeli da veprovi prije nisu napadali danju, a ona ga baš dobro ne sluša, jer jadnica se mnogo uplašila. Al i da nije, opet ne biše imali fajde, jer sam se i ja uplašio, pa nisam sve najbolje uferštuljio.