{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Televizija je "prijatelj" i "neprijatelj"

S
9.10.2009. u 11:59
0
2
Televizija je "prijatelj" i "neprijatelj"
0
Televizija je "prijatelj" i "neprijatelj"
Većina djece se sa "svijetom televizije" upoznaju mnogo prije polaska u školu. Prema jednom istraživanju dijete godišnje provede, prosječno, oko 900 sati u školi i oko 1.023 sata pred televizorom.
Istraživanje u Tokiju pokazalo je da dječaci u odnosu na djevojčice ranije počinju sa redovnim gledanjem televizije. Skoro 48 odsto trogodišnjaka i 36 odsto djevojčica istog uzrasta postaju redovni gledaoci.

U Srbiji nema suštinske razlike u otpočinjanju praćenja televizije kod dječaka i djevojčica. Dvije trećine mališana predškolskog uzrasta gleda televiziju u prosjeku dva, a jedna trećina tri sata dnevno.

Zanimljivo je da djeca u vrtićima gledaju više televiziju u odnosu na svoje vršnjake koji ne pohađaju predškolske ustanove. Za analizu uticaja televizije na djecu predškolskog uzrasta veoma je važno kako se gleda na razvoj dječije ličnosti.

Prema američkom naučniku U. Schrammu, djetinjstvo je "mala životinja koja se učenjem bori da postane čovjek". Poslije toga ono je "mlado ljudsko stvorenje", koje prihvata društvo odraslih kako bi pronašlo svoje mjesto među njima. Prvobitno, dijete je "bijeli list hartije" na kome se upisuju iskustva i u produžetku od nekoliko godina ono stiče orgomni kapacitet za učenje.

Schramm tvrdi da postoji velika razlika između djece koja gledaju i koja ne gledaju televiziju. Te razlike proističu od preživljavanja i sposobnosti, koje nemaju nikakve veze sa samom televizijom. Schramm se, međutim, u većini slučajeva interesuje za pojedince, a malo se dotiče posebnih efekata koja se tiču uticaja televizije na djecu.

On smatra da postoje tri stanja u kojima se djeca plaše televizije: "prvo - kada je u opasnosti njima bliži lik koga poznaju veoma dobro i za koji se osjećaju vezani, drugo - kada ih situacija podsjeća na strahove iz realnog života, posebno tama i samoća, i treće - kada dijete situaciju sa televizijskog ekrana prihvata kao čistu realnost, jer nije u stanju da shvati šta je realno, a šta izmišljeno".

Ova pitanja zaslužuju posebano interesovanje i dublju analizu - smatraju stručnjaci. Ne može se odbaciti opcija da u životu djeteta predškolskog uzrasta emocionalne uloge ne igraju značajnu rolu, jer su one njegova prva veza sa sredinom koja ga okružuje. One su važne i za shvatanje pojma svijeta i sredstvo za komuniciranje sa odraslima i vršnjacima.

Nije neophodno da dijete ostaje po strani, ono trebna aktivno da preživljava situaciju u kojoj se nalaze njegovi omiljeni likovi. I roditelji i vaspitači treba da traže vezu između racionalnog i emocionalnog u preživljavanju djece pred televizijom, kako ne bi u životu bili bez saosjećaja sa događajima na ekranu - savjetuju stručnjaci.

Nema sumnje da televizija ima velikog uticaja na djecu. Dijete može da prati obrazovni program, da nauči slova, da upozna svijet prirode. Nema sumnje - televizija može biti dobar učitelj i domaćin, ukoliko je, istovremeno, gledaju roditelji i djeca.

Ipak, uprkos prednostima, televizija može biti i pogubna.

Savremena istraživanja pokazuju da djeca koja provode više od deset sati nedjeljno pred televizorom imaju sve predispozicije za prekomjernu tjelesnu težinu i da su agresivna.

Djeca koja gledaju teške scene (poput otmica i ubistava) sklona su da vjeruju da je svijet u opasnosti i da se nešto loše može dogoditi i njima.

Istraživanja pokazuju i da bi televizija mogla da jača rasnu diskriminaciju.

Američka akademija za pedijatriju (AAP) preporučuje da djeca mlađa od dvije godine ne gledaju televiziju, a da djeca starijeg uzrasta pred televizorom ne provode više od dva sata dnevno. Oni preporučuju i da roditelji prate sadržaj emisija koje prate njihova djeca, kao i da postavljaju određene prepreke kako bi bili sigurni da njihovi mezimci ne provode vrijeme pred ekranima, umjesto da se bave drugim aktivnostima.

Nasilje koje prikazuje televizija ponekad izaziva želju za imitacijom, jer je ono predstavljeno na zabavan i efikasan način kako bi se postigao željeni cilj. Roditelji uče djecu da budu tolerantna, ali televizija sugeriše da je u redu ukoliko pozitivni lik ujeda ili udara.

Istraživanja pokazuju da se djeca između dvije i sedam godina užasavaju strašnih stvari ili čudovišta, naprimjer. Neće pomoći ako se djeci kaže da likovi nisu stvarni, jer ona nisu u stanju da prave razlike između fantazije i stvarnosti.

Djeca između osam i 12 godina užasavaju se prijetnji nasiljem, prirodnih katastrofa i mučenja druge djece, nezavisno od toga da li se te slike pojavljuju u filmovima, vijestima ili zabavnim emisijama.

Treba imati u vidu da jedno uznemireno dijete, kada se usmjeri ka gledanju televizije, traži zamjenu za svoje potrebe, koje ne može da zadovolji u realnom okruženju. Dijete ima potrebu za televizijom, tačnije za onim što mu ona može pružiti.

Ovaj problem povezuje se sa rano usvojenim socijalnim iskustvom. Kao ključni elementi proizilaze komunikacija i socijalizacija. Korištenjem veza između obrazovnih tehnologija, sa jedne, i televizije, sa druge strane, pruža se mogućnost za većom kompetentnošću koja može biti proširena na tri nivoa: predmetnu, komunikativnu i socijalnu kompetentnost.

U prvom nivou obrazovne tehnologije predstavljaju orijentaciju u sistemu veza karakterističnim za svaku aktivnost, u drugom, obrazovne tehnologije produbljuju veze dječije ličnosti sa svijetom i, na kraju, na trećem nivou u svojstvu mehanizma za socijalnu regulaciju pomažu utvrđivanju dječije ličnosti.

Do 2015. godine više od 12 milijardi uređaja biće u stanju da se poveže sa 500 milijardi sati televizijskog i video sadržaja. To će nesumnjivo promijeniti poimanje današnje televizije, jer će ona postati lična, društvena, sveprisutna i informativnija nego danas.

Televizija će "izaći iz kutija" i nestati sa zidova, ali će ostati u centru naših života. U budućnosti će na svakog stanovnika planete dolaziti više od jednog uređaja koji će imati mogućnost televizijskog prijemnika. Ljudi će biti povezani sa ekranom na načine koje su bili nepoznati u prošlosti.

Interaktivne karakteristike novih digitalnih tehnologija zahtijevaju analizu i drugačije ponašanje djece u jednoj novoj eri stvaralaštva, u šta svoje snage treba da usmjere i pedagozi i roditelji - navode stručnjaci.

Pažnja dječijeg razvoja ne može se usmjeriti samo ka tome šta djeca uzimaju, tj. usvajaju iz medija, već i ka tome šta djeca cijene i kakva mogu postati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: