{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Vožnja Bosnom sredinom novembra

S
16.11.2010. u 23:00
0
18
Vožnja Bosnom sredinom novembra
0
Naočekivano lijep vikend u novembru se nije smio propustiti pa su ga biciklisti sa portala www.mtb.ba i ovog puta iskoristili na pravi način. Zajedno sa fojničkim biciklistima iz kluba BBK "Slapovi Kozice" prvi put su obišli nekoliko značajnih historijskih i prirodnih znamenitosti o kojima možete čitati u nastavku.
Obožavam manja mjesta u Bosni i Hercegovini. Naravno, ovo "manja" treba shvatiti krajnje uslovno: čisto matematički kao što, recimo, uspoređujemo skupove. Tako je skup kuća u Fojnici zbilja manji od skupa kuća u Sarajevu, Mostaru ili Tuzli. Ali, samo to. Osmijeh koji dobijete kad u rano, novembarsko, prohladno jutro stignete u Fojnicu sve je samo ne "manji". Naprotiv!

U to smo se osvjedočili netom minulog vikenda. Dok gradić spava stižemo u kafić, okupljalište lokalnih biciklista i mjesta odakle kreću sve ture. Dočekuje nas prelijepa, crnokosa djevojka bademastih očiju, naravno ogromnim osmijehom. Učas donosi kafice, a dok se pozdravljamo s domaćinima, Đenom i ostalim fojničkim biciklistima, ona neprimjetno donosi kekse, grickalice i ostale đakonije. To se ne plaća, naravno, baš kao što je i kafice teško platiti - momci, pravi domaćini, neće ni da čuju za to. I da se ne bismo dalje "prepirali" krećemo na vožnju.

S obzirom da je novembar ne idemo na lokalne ljepotice: Vranicu, Zec planinu, Brusnicu ili Prokoško jezero, već smo odabrali nešto nižu destinaciju: planinu Zahor i posjetu ruševinama srednjevjekovne građevine Kaštela, te, ako bude vremena i slapove rječice Kozice. Put vodi iznad stare banje, oštrim usponom, ali sunce u novembru i kristalno čisto nebo naprosto pozivaju na vožnju i umjesto grča mame osmijehe na lica biciklista. I najmlađi Adnan, dječak od svega 14 godina, hrabro savladava uspon baš kao što će uspješno voziti cijelu turu. Prvi odmor malo poviše Fojnice, a onda teren postade nešto ravniji, baš onako za uživanje. Gledamo usput brojne pećnice za pravljenje drvenog ćumura, pozdravljamo se s lokalnim stanovništvom, djeca kulturno nazivaju selam ili dobar dan, ovisno kraj koje grupice kuća prolazimo.

Na jednom od raskršća izgrađeno je odmorište, preko puta grob. Priča kaže da je čovjek legao pod zemlju zbog glavice luka. U nesretnom ratu, kažu, sišao je s hrpom novaca u grad, dole se malo opustio, pijančio tri dana i bez para krenuo nazad. Ubiše ga tati, ali umjesto novca nađoše tek glavicu luka. Tu ga i zakopaše.

Od te raskrsnice put vodi desno, ka planini Zahor. Nimalo naivan uspon savladavamo nekako izbjegavajući blato i brojne potočiće koji presijecaju put. Usput se divimo vještini graditelja koji su cestu bukvalno usijekli u padinu. Gusta šuma kao da raste ukoso. Naprosto, hvata nas vrtoglavica pri pogledu na strminu. A onda, iznenada, šuma se raziđe i ukaza se prekrasan vidikovac. Tu je i mjesto za odmor, natkrivene klupe i sto, dovedena je i pitka voda... Pravo mjesto za odmorit' dušu.

I baš na obodima tih stijena koje se, gotovo vertikalno odrezano, spuštaju u provaliju ka selu Rizvići, i dan danas stoje ostaci stare građevine iz srednjeg vijeka u koju su se sklanjali franjevci tražeći sklonište od turskih progonstava. Ne znamo tačno kad je izgrađena, ali evidentno je da je tu utočište našao i fra Anđeo Zvizdović odakle je sišao u Milodraško polje, 1463. godine da bi od sultana Mehmeda II El Fatiha preuzeo Ahdnamu.

Naslonjene na liticu, dvije zidane kule narod naziva Bijeli grad i Crni grad. Da bi se popelo u njih potrebna je alpinistička vještina jer su ljestve nestale ko zna kad. Naravno, pažljivo se penjemo jer ne želimo da propustimo priliku da kročimo nogom u građevinu staru preko petsto godina. Oprezno mic po mic uspijevamo stići u prvu, ali nemamo hrabrosti preći i u drugu kulu. Građevina je nevelika, dva metra široka i pet-šest metara dugačka, ali fascinantno je kako je "zalijepljena" za liticu, i još je nevjerovatnije kako odolijeva zubu vremena. Primjećujemo da na ulaznim vratima nedostaje luk, kamen se vjerovatno obrušio šiban olujama. Vidimo i jednu pukotinu. Bilo bi prekrasno da neko ovo sanira, građevinski zahtjev nije golem a sačuvali bismo djelić te naše slavne povijesti.

Nije šala, naime, imati u arhivu dokument o ljudskim pravima, valjda najstariji u historiji. Dobro, povijest nam nije struka pa ovo ne smijemo tvrditi, ali znamo da je Ahdnama napisana 326 godina prije francuske buržoaske revolucije koja se desila 1789. godine, i čak 485 godina prije međunarodne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine.

Da dodamo još i ovo: kad se fra Anđeo Zvizdović susreo sa sultanom Mehmedom el Fatihom, novim poglavarom Bosne, i zamolio ga da franjevci i katolici trebaju i dalje ostati u Bosni, da se izbjeglice mogu vratiti i nastaviti dalje slobodno živjeti u svojoj vjeri i u Bosni, sultan mu je darovao svoj plašt koji se i danas čuva u franjevačkom muzeju u Fojnici, baš kao i Ahdnama, pisana 28. maja 1463. godine.

No, Fojnica i njene okolne planine nisu poznati samo po historijskim znamenitostima. Stoga planiramo vožnju dalje, ka slapovima Kozice. Kratak predah za objed provodimo u društvu lovaca koji sipaju svoje priče. Došli su da love zečeve i lisice, kažu ima i jedan vuk malo poviše, u gornjem dijelu planine, a divlju svinju smo i sami vidjeli. Jedan od njih, vremešni Šaćir iz Kaćuna nudi mehku šljivu i priča nam svoje ljubavne zgode. Kaže da je jednom cijeli imetak stavio na opkladu. Ne možemo iznositi detalje te delikatne opklade, ali, veli Šaćir, ne nađe se junak koji bi ga nadmašio i prihvatio opkladu. Uz pozdrave na rastanku pozva nas da ga obavezno posjetimo ako svratimo u Kaćune.

Tamo ćemo možda nekad na proljeće a sada hitamo ka slapovima Kozice do kojih vodi predivan zemljani put. Istina, mjestimično blatnjav, ali uživamo i u tome. A Kozica, ne znamo kako bi je nazvali, rijeka ili obična vodica, je pravo iznenađenje. Dolazeći do nje prvo se začuje huka vodopada, a onda, usred šume ugleda sva ljepota vode što se stropoštava u dvije velike kaskade povezane mnoštvom manjih. Jednom riječju, prekrasno. Poviše vodopada izgrađeno je odmorište kraj kojeg grupa mladića loži vatru i priprema objed. Mi krećemo nazad.

U povratku se sladimo jabukama koje rastu kraj puta. Ima li išta ljepše od te domaće, pomalo kvrgave, crvene i sočne jabuke što zaostane u kasnu jesen, neobrana. Osvježava poput nektara, a to nam i treba prije konačnog spusta do Fojnice. Na podlozi koja je utabana poput asfalta dostižemo neslućene brzine, adrenalin raste, ali sve prolazi sretno, pa kroz Fojnicu vozimo u koloni po jedan a vozači automobila nas ljubazno propuštaju na raskrsnicama.

Sumrak je pa im iza stakla ne vidimo osmijehe na licima. A sigurni smo da su imali, one široke, dobrodušne kakve imaju ljudi što, eto, žive u "manjim" mjestima.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: