{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO+VIDEO
/
Uskršnja biciklistička ruta po Dalmaciji

10.4.2012. u 15:42
5
11
Uskršnja biciklistička ruta po Dalmaciji
5
Kad nešto ponavljate iz godine u godinu to, valjda, postaje tradicija. Jedna od stvari koje su se kao tradicija čvrsto ukorijenile kod članova Udruženja brdskih biciklista (MTBA) je nezvanično otvorenje sezone, ili prva prava vožnja svakog Uskrsa u Dalmaciji.
Uskrs - zbog toga što Ervin u Njemačkoj, gdje živi i radi, dobije slobodne dane, Dalmacija - jer je klima idealna u ovo doba godine, a Omiš - zato što Ivan tamo ima vikendicu. Za razliku od običnih tura koje organizujemo nabrzinu, pa i otkažemo u slučaju loše vremenske prognoze, usrkšnja tura je fiksna, mjesecima ranije planirana, jednostavno – nema otkazivanja.

Iz Omiša smo se već penjali na Mosor, pošto smo lani imali fenomenalnu pustolovinu na Braču uspevši se na Vidovu goru i, još ljepše, spustvši se nekom kozjom stazicom u Bol, ove godine apetiti su bili još veći.

Plan je bio da se iz Makarske penjemo na Biokovo, do Svetog Jure, a onda umjesto asfaltom, spustimo nekim super teškim single trailom. Sve je bilo dobro zamišljeno, snimljen GPS track, okupljena izvrsna ekipa, Ervin najavio da dolazi sa dvojicom Nijemaca, Markusom i Tomom, s kojima se inače priprema za triatlon, ali....

Vrijeme definitivno nije bilo na našoj strani. Prognoza je bila toliko loša da smo vagali da li uopšte da krenemo. No, kako je već sve bilo spremno, nema odustajanja. Dakle, jednoglasna odluka, kupuju se ćevapi, Tarik vozi kombi koji je sam preradio i koji izgleda mnogo bolje od onog iz kultnog filma “Ko to tamo peva” i – pravac more.

Kombi je plav kao more, naprijed logo Mercedesa, iznad njega velika naljepnica Udruženja brdskih biciklista. Jesmo li ekipa ili nismo? Krećemo nasmijani, uz šale i zadrikivanja, ali niko se nije sjetio Đanija, kojeg treba pokupiti u Mostaru. Zovemo ga iz Jablanice, a čovjek tek došao s posla, pojma nema da ipak nismo otkazali turu. No, kakav bi on bio biciklist kad se ne bi mogao spremiti i oprostiti od supruge za sat vremena.

Untitled from meri on Vimeo.



Đani uskače u Mostaru, kombi vijuga preko Vrgorca, pa malo uz obalu i konačno Omiš. Dobro znana vikendica, terasa..., ali i kiša. Uskoro stiže i Ervin sa dvojicom Nijemaca i ukupno pet bicikala. Kasnije saznajemo da su oni, ustvari, proveli sedam dana u Istri trenirajući žestoko za triatlon, sa pravim trenerima i pod liječničkim nadzorom. Po istri su vozili cestovne bajkove, a one brdske dovukli su samo radi naše ture.

Te noći kao da se nebo prolomilo. Kiša pljušti na sve strane. Uvečer pakujemo kišnu garderobu u ruksake, a ustvari niko ne vjeruje da ćemo voziti. I, gle čuda, jutro počinje suncem koje se stidljivo probija, kakva radost. Nabrzinu ispijamo jutarnju kaficu na plaži u Omišu i pravac Makarska.

I odmah uspon na Biokovo. Na ulazu u nacionalni park dobijamo uskršnji popust, pa plaćamo samo četiri umjesto devet karata. Uz to, cijena je za nas umjesto 40 kuna, duplo niža, 20 kuna. Dobro, prihvatljivo, ali oblaci koji se nadvijaju baš i nisu prihvatljivi. Ipak, nastavljamo uzbrdo razmišljajući o tome koliko je uopšte pametno da se upuštamo u taj teški spust planinskom stazicom po skliskom kamenjaru.

Kako se penjemo sve više i više, otkriva se da je ipak početak sezone. Neki pomalo zaostaju, a Markus, jedini koji ima nekakav sklepani HT bicikl, za razliku od ostalih skupih mašina, demorališe nas svojim vozikanjem gore-dolje. Naime, čovjek puca od snage, ode ispred nas tri četiri kilometra pa se vrati. Taj dan mi smo napravili 1800 metara uspona, a on više od 2500. Markus fotografiše snijeg kojeg još uvijek ima pri vrhu, pošto je izostao spektakularni pogled s Biokova. I ne samo da je izostao pogled, navukla se magla, hladnoća, a kad smo stigli na sami vrh počeo je padati grad. Nabrzinu oblačimo svu garderobu koju imamo i jurimo nazad. Naravno, cestom, jer bi suludo bilo skrenuti na single trail. Hladnoća se uvlači pod kožu, a najgore je po prstima. U jednom momentu nisam osjetio vrhove prstiju. Palcem naprosto nisam mogao prešaltati mjenjač. Srećom, nakon desetak kilometara spusta nestalo je magle, prestalo je padati i bilo je koliko-toliko podnošljivo.

Čudno je kako raspoloženje raste opadanjem nadmorske visine i završetkom ture. Kako je samo prijala kafica na rivi u Makarskoj, a tek večera u vikendici. Tarik je pokazao svoje majstorije za roštiljem, a triatlonci su prvi put u životu kušali baščaršijske ćevape. Oduševljeni, obećali su doći da ih probaju u Sarajevu.

Sutradan, opet kiša, pa sunce, pa kiša... dok vozimo ka Splitu opet pada grad. Cesta je zabijelila. Stižemo u Split po najvećem pljusku. Šćućureni ispod tende kafića na rivi nismo ni primijetili kad je kišu zamijenilo sunce. Nije trebalo mnogo, tek koja minuta, da se ponovo nađemo na biciklima. Ovaj put rekreativna vožnjica na obližnji Marjan. No, bilo je ekstra. Naprosto, cijeli Marjan je ispresijecan trim stazama i puteljcima i pravi je užitak voziti kroz šumu stazom širokom nepun metar. Spust je bio čak i zahtjevan zbog skliskog kamenja, ali definitivno veoma zabavan. Poput male djece utrkujemo se stazicom. Ivan brani svoj bod osvojen na prvoj utrci Škoda XC lige, guramo se, smijemo, šalimo... Nijemci su oduševljeni, čak i sami pristaju na šale. Razmišljajući o Marjanu, divimo se ljudima koji su cijelo brdo uredili za rekreativce i pomišljamo šta li se sve može napraviti na Trebeviću. Raj za biciklizam, džoging, trim, šetnju...

Nakon Marjana ponovo smo na rivi, ali sada je druženju već došao kraj. Slijedi rukovanje, pozdrav na rastanku uz obećanje prijatelja iz Njemačke da će definitivno doći da voze s nama u Bosni i Hercegovini. Dok presabiremo utiske i pokušavamo odgonetnuti kada smo imali najveću sreću, da li onda kada je grad na Biokovu zapadao baš kad smo stigli na vrh, a ne pola sata ranije, što smo sačekali u Splitu da prestane kiša pa krenuli na Marjan, ili nešto treće, neko dobro primijeti: "Ma, najveća je sreća što smo krenuli. Na biciklu uvijek mora biti lijepo".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: