{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Turno skijanje: Proljeće, kaćuni u maju i skijanje u majicama kratkih rukava

9.5.2015. u 08:16
20
126
Turno skijanje: Proljeće, kaćuni u maju i skijanje u majicama kratkih rukava
20
 
Kada u jednom danu ustanete u 4:30, prepješačite 30 kilometara, pregazite nabujali potok bosih nogu, skijate u majici kratkih rukava, pijete vodu sa izvora, a u pogledu se, kad zažmirite, još dugo zadrži slika smaragdno zelenog jezera s poljem kaćuna ispred i snijegom prošaranog brda iza, možete reći da ste imali ispunjen dan. Ali, krenimo redom.
Nakon što sam prvomajski produženi vikend proveo vozeći bicikl sa suprugom i prijateljima na moru gdje smo čak vidjeli i prve hrabre kupače, logično bi bilo da je skijanju došao kraj i da se polako prebacujemo na dva točka. I dok još nisam ni sredio utiske s tih vožnji i naprosto osjećao miris mediteranskog bilja, stigao je Nenadov mail: “Dečki, je li neko za skijanje?”

Eh, koje skijanje kad je u gradu već 28 stepeni. Istina, svaki dan gledam Bjelašnicu kako se bijeli pa znam da ima snijega. Ali, Zelengora koju Nenad predlaže je podugačka i povelika. Čak i biciklom tura iz pravca Jažića do Orlovačkog jezera spada u srednje tešku. O pješačenju i ne razmišljam. No, vrag ne da mira, ko bi propustio skijanje u maju, pa vadim se skije iz garaže, pakujem opremu, budim se pred zoru... U Sarajevu je temperatura u pola pet već 14 stepeni. Nemanja i ja pakujemo skije. Sreća pa nas niko ne gleda.

Na rubu grada se prebacujemo u Nenadov auto, nakon sat i po vožnje napuštamo asfalt i krećemo u prirodu. Iako je “Volvo” prilično robustan i s lakoćom prelazi rupe u makadamu, baš onom cestom gdje su prije samo mjesec dana šumski radnici mašinom probijali snijeg dubok skoro metar a mi pješačili u pravcu Lelije, dočekalo nas je neugodno iznenađenje. Naime, očigledno je cesta probijana i snijeg čišćen samo do šumarske kućice-kontejnera na lokalitetu Podi gdje se tovare trupci na teške kamione, jer upravo tu, na jednoj sjenovitoj krivini dočekao nas je nanos snijega dubok pola metra. Auto me može dalje. Stajemo na skije obradovani što tura kreće odmah na snijegu, ali...

Već nakon par stotina metara sunce je učinilo svoje i od snijega ni traga. Prisjećam se tog puta sa brojnih biciklističkih tura. Uh, pa ovo je i biciklom poduhvat, kako li je Nenad zamislio da dođemo do Orlovačkog jezera?
“Imamo nekih 12 kilometara, a možda ćemo moći negdje i priječiti” obrazlaže nam plan. Poslije je priznao da je slagao jer je znao da imamo 15 kilometara do vrha, ali eto, da nas ne obeshrabri u startu. Međutim, koje priječenje, kakvo kraćenje krivina šumom kad je Zelengora toliko divlja da i medvjedi ovdje hodaju makadamskom cestom. U to su nas uvjerili jasni otisci šape šire od skijaške cipele. Tačnije, ispostavilo se da je to mečka jer smo ugledali i dva mala traga mečića. Dobitna kombinacija: mečka sa mečićima, izgladnjela u proljeće.

Međutim, krenuli smo na skijanje. U daljini koja se čini nedostižnom vidimo visove Zelengore koji se izdižu iznad Orlovačkog i Borilovačkog, ili kako ga još zovu Jugovog jezera, prošarane snijegom. Nadamo se da ćemo dobaciti do njih. No, nade su splahnule kad smo naišli na nabujali potok što se izlio preko puta. Voda duboka do koljena, ne postoji način da se pređe. Jedino rješenje je vratiti se ili skinuti obuću.

Svakakve smo ludosti činili u životu, ali još nismo išli na skijanje a bosi gazili preko vode, pa da i to probamo. Interesantno, voda jeste hladna ali godi vrelim tabanima. U šali primjećujemo kako će nam ovo dobro doći na povratku.
I tako, korak po korak, diveći se brojnim potočićima, cvijeću i divljini, stigosmo i do Orlovačkog jezera. Zbilja izgleda prelijepo, onako nedirnuto i nezagađeno. Ovdje ne dolaze Golfovi dvojke iz kojih trešti muzika uz dim roštilja i smeće koje ostaje kad se raziđu. Voda se iz smaragdno zelene prelijeva u tamno plavu, a kontrast joj čine kaćuni u prvom i snijegom išarani vrhovi u drugom planu. Za slikanje nemamo baš mnogo vremena, jer tu konačno počinje skijaški uspon. Do vrha Bregoč, visokog 2014 metara ima još dobrih 500 metara nadmorske visine.

Malo po malo dolazimo do pod sami vrh. Tu je nizbrdica tako jaka da odlučujemo penjati se nogom a ne skijama, sigurnije je. Međutim, pod samim vrhom, tek koji metar ispod najviše tačke, vjetar je napravio snježni nanos, takozvanu “strehu” debelu oko metar i oštro odrezanu. Popeti se na nju nemoguće je, osobito kad se pogleda u provaliju ispod. I tu do izražaja dolazi prisebnost, iskustvo i racionalno razmišljanje. Odlučujemo da koristimo capin i prokopamo ulaz kroz strehu. Stojeći na 30 centimetara zemlje iznad strmoglave padine, važno je gledati u ono što radiš, a ne na ponor ispod. I začas probismo put do sigurnog. Osjećaj pobjede kad se uspnete na vrh je nevjerovatan.

Iako sam se malo pribojavao strmine uz koju smo se penjali, skijanje je bilo pravi užitak. Valjda od južnih vjetrova, snijeg se toliko nabio da je ličio na uređenu stazu. Na sreću, površina nije bila zaleđena pa je baš bilo užitak po toj nizbrdici praviti zavoje. Odskijali smo sve do klupe iznad Orlovačkog jezera gdje smo napravili pravu pauzu, okrijepili se i pripremili za povatak.

U povratku šala, smijeh, ponovo gaženje potoka. Sreli smo i srnu koja je preplašena odjurila preko livade u šumu, po običaju brža od naših fotoaparata... Na povratku, kao što je i red, posjetismo lokalnu kafanu. Tri čovjeka su napravila “ceh” od sedam KM. Toliko u Sarajevu košta da se parkirate u trgovačkom centru i popijete kaficu. Ova je bila bolja, bez sumnje.

U grad ulazimo s prvim mrakom. Mladići u majicama kratkih rukava i djevojke u mini suknjicama kreću u večernji izlazak. Osjeti se dah ljeta. Mislio sam da ću spavati dva dana nakon ovoga, no, zanimljivo, kad se čovjek stalno kreće valjda uđe i u dobru formu, pa sam na posao otišao kao da se ništa nije desilo. Osim preplanulog lica i ruku, naravno. Reklo bi se, dan smo imali ispunjen. Meni je ličio na mali godišnji odmor, bez signala za mobitel, interneta, televizije...

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: