{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


FOTO+VIDEO
/
Šta biciklisti rade tokom zime

S
30.1.2012. u 12:54
0
34
Šta biciklisti rade tokom zime
0
Jednom sam cijelu noć sanjao kristalno čisto nebo i snježnobijele vrhove Prenja kako poput zubaca paraju to plavetnilo. Bijaše to kad smo se onomad biciklima penjali na Velež pa cijeli dan upijali očima jednu te istu scenu. Sinoć sam imao sličan san, isto onako plavo nebo, samo što su osim Prenja tu bili i vrhovi Visočice, Treskavice, Jahorine, Zelengore, Maglića... ili na drugu stranu Vranice, Vlašića i ko zna kojih sve snijegom prekrivenih planina. Pogled je bio, pogađate, s vrha Bjelašnice.
Naravno, u januaru na vrh Bjelašnice možete na skijama, ako radi ski-lift Kotlovi, možete planinariti ili platiti ratrak taksi, tu novotariju ski-centra. No, mi smo imali nešto drugačiji plan, popeti se na vrh, a onda, neko na bordu, neko na skijama, spustiti se s njegove druge strane sve do Bijelih voda. Kako Bjelašnica nije nimalo naivna planina, podrobno smo se raspitali o mugućim zamkama ne želeći se ni slučajno dovesti u riskantnu situaciju.

Prošle godine je lavina zatrpala grupicu avanturista, nažalost jedan od njih je smrtno stradao. Stalno smo imali na umu ovu činjenicu pa je ideja bila da, ovisno o situaciji na vrhu, procijenimo hoćemo li se vratiti istim putem nazad, ili realizovati naš plan i spustiti se južnom stranom.

Prošli vikend su Ozrenko i Ivan trebali ovo učiniti, a ja biti žrtva, sačekati ih autom kod Bijelih voda i vratiti nazad. Magla i jak vjetar su ih odgovorili od plana, ali samo do prvog sljedećeg vikenda. Pažljivo smo pratili vremensku prognozu, na sreću pao je i novi snijeg, dočekali smo subotu bez oblačka – i krenuli. Ivan, Gordan iz Travnika, i ja, a Ozrenko je nažalost bio spriječen zbog smrtnog slučaja.

Pošto Ivan borda, a nas dvojica smo krenuli na turnim skijama, plan je vrlo jednostavan: Ivan će iskoristiti ski-lift i izvući se do Heliodroma, a potom pješice ka vrhu, dok ćemo mi na skijama od izlaza s trosjeda.



Hodanje na turnim skijama, koliko god se činilo naporno i nelogično kretati se pravolinijski uzbrdo, ukoliko snijeg nije predubok i premekan, ne predstavlja veliki problem. Skije su izuzetno lagane, vez je prilagođen hodanju pa se peta u tom slučaju odvaja od skije, a otklizavanje unazad sprečavaju “kože” koje se zalijepe na donji dio skije. Danas je to sintetički materijal sa dlačicama u jednom smjeru, ali nekad su se koristile prave fokine kože. Skija klizi uzbrdo, a dlačice je zaustavljaju nizbrdo. Kože se skinu prilikom spusta, vez učvrsti, i tada se skija “normalno”. Naravno, pod normalnim treba zaboraviti skijanje na uređenim stazama, karving tehniku i sve ostalo, a primijeniti metod skijanja kroz cjelac i po neuređenim stazama.

Malo po malo, uz graške znoja, prevaljivali smo metre uspona. Kako smo se više penjali tako je iza nas ostajala buka skijaša, a otvarala se nedirnuta priroda i pogled od kojeg zastaje dah. Dobro, dah je malo zastajao i od nagiba terena, ali uzbuđenje je dostiglo vrhunac kada smo stupili nogom na sami vrh, na kotu 2067 metara nadmorske visine. Onih nekoliko objekata na vrhu okovanom ledom govore o svoj surovosti prirode na tim visinama, ali kristalno čisto nebo i pogled desecima kilometara unaokolo bili su fantastična nagrada za sav uloženi napor.

U tom trenutku sve tegobe života u gradu, problemi, stres, neodgovoreni e-mailovi, buka, zagušljiv zrak... sve biva zaboravljeno i čovjek se stopi s prirodom. Zaključujemo kako bi ovo trebala biti “radna obaveza” svakog od nas barem jednom mjesečno, valjda kao neki psihološki tretman, jer se čovjek preporodi. Biciklom, pješice, na skijama – svejedno, važno je doživjeti taj osjećaj pobjede. Radnik koji nas gore dočeka riječima: “Koja muka vas natjera da dođete gore?” naravno to ne može razumjeti, a mi poželjesmo da svaki od nas zamijeni svoj posao za njegov pa uživa u veličanstvenosti prirode na tim visinama.



Nakon kraće pauze, objeda i čaja iz termos-boce, pakujemo stvari, mjerkamo greben po kojem ćemo se spustiti, donosimo odluku šta uraditi ako nas iza dijela koji ne vidimo dočekaju stijene po kojim bi opasno bilo kretati se skijama, još jednom planiramo kako zaobići vrtače u koje svakako ne bi bilo pametno zapasti – i počinjemo spust. Ivan na bordu, nas dvojica na skijama, preko nedirnutog snijega uz onaj osjećaj da smo jedini tu, a da nas planina, jednostavno, raširenih ruku prihvata u okrilje i nudi nam ono najbolje što može ponuditi. Linije vijugaju lijevo-desno poput nota kakve sonate. Podloga se mijenja pa od predivnog snijega prelazi u ledenu koru po kojoj je malo teže skijati, ali zato Ivan uživa u bordanju.

Spustivši se u podnožje grebena odlučujemo da mi skijaši produžimo do Bijelih voda, a Ivan da se spusti kroz Štinji do. Naprosto, za nas je taj spust nezahvalan, a njemu je nemoguće kretati se na bordu bez padine. Doduše, kad smo zapali u snijeg dubok do pasa kroz šumu kuda treba proći završni dio ka planinarskom domu, i ja sam se pokajao jer su to bile Tantalove muke. Bez skija je nemoguće kretati se, sa skijama još teže. Ipak, nekako smo se probili i uskoro začuli ciku djece na sankanju, koja ovdje provode posljednje dane raspusta.

Kraća pauza i potom povratak do ski-centra u Babinom dolu. Cestom koja, na našu sreću, nije bila potpuno očišćena i omogućavala je otklizavanje rubnim dijelom. Čudno smo se osjećali kad smo vidjeli svu silu parkiranih automobila, ljude poput mrava koji cupkaju oko sankališta u Babinu dolu, gužvu na ski-liftu... ali i ponosno jer smo, bez ikakvih problema, realizovali još jedan plan. Za nas, onako interno, čak i mali podvig. Na mojim skijama, koje su kupljene nekad davno kao polovne na pijaci za sto maraka, piše: “The spirit of freedom”.

Ah, da. Noć prije nabavili smo nekakvu malu kamericu, uspjeli smo ponešto snimiti iako nam video nije specijalnost. Montaža je krajnje amaterska, urađena iz dva dijela u nekom jednostavnom programu, ali čini se da se ipak ima šta pogledati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: