{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Prokoško jezero, biser koji polako nestaje

S
21.6.2011. u 20:59
0
23
Prokoško jezero, biser koji polako nestaje
0
Na poziv Brdsko-biciklističkog kluba "Slapovi Kozice" iz Fojnice, biciklisti okupljeni oko web portala Mtb.ba te biciklisti iz Mostara, Travnika, Žepča, Modriče, Prijedora, Doboja, Ilijaša, Kaknja i drugih gradova BiH uživali su jedan dan prelijepim krajolicima planine Vranice u nadi da će se zaustaviti nemarno uništavanje jednog od najljepših "planinskih bisera", Prokoškog jezera.
Iako bi se reklo da smo o Prokoškom jezeru već sve napisali, svaki put kad odemo gore bivamo ugodno iznenađeni nečim novim, ljepšim, a ugođaj prelijepog krajolika, šume i vode ostaje da nas prati još dugo vremena. Uz to, poziv momaka iz fojničkog biciklističkog kluba "Slapovi Kozice" se ne propušta, čak i kad nesigurna vremenska prognoza ostavlja i mogućnost kiše.

Okupljanje na rezervisanom parkingu, jutarnja kafica i prebrojavanje: 86 biciklista. A uz domaćine, vozili su gosti iz Sarajeva, Mostara, Travnika, Žepča, Modriče, Prijedora, Doboja, Ilijaša, Kaknja... neka oproste oni koje sam propustio spomenuti. Bila je tu i gošća iz SAD, bilo je i pedesetogodišnjaka ali i fojničkih pionira kojima bicikl "dođe do ramena".

Ovako veliki skup biciklista se ne pamti u Fojnici, pa su domaćini iskoristili priliku da uruče zahvalnice najzaslužnijim članovima, prijateljima kluba i onima koji pomažu njihov rad. Prije svih, valja istaknuti načelnika Općine i njegovog pomoćnika koji ne samo da su prepoznali kvalitet djelovanja ovog kluba, društvenu korist koju čini, novi talas mladih koji umjesto u kafiće i kladionice radije odlaze u nedirnutu prirodu, već su i sami njegovi članovi i rame uz rame voze s ovim momcima. Ugodno smo bili iznenađeni kad je i Udruženju brdskih biciklista (MTBA) uručena zahvalnica što je obaveza da i dalje posjećujemo ovaj kraj i promovišemo njegove ljepote.

I onda vožnja. Prvo do Prokosa asfaltnom cestom, što je odlično zagrijavanje pred uspon koji predstoji. A uspon nije išao standardnom trasom uz riječicu Jezernicu, već okolo, drugim, nešto dužim ali, rekli bismo, mnogo ljepšim putem, ispresijecanim brojnim potočićima. Put je ispočetka nešto strmiji, a onda vrlo ugodan i vodi kroz gustu šumu iz koje se osjećala prekrasna svježina. Bez mnogo zamora tačno u podne stigosmo na onu stijenu odakle se pruža pogled na jezero i krajolik. Zbilja, koliko god puta čovjek dođe na to mjesto svaki put iznova doživi nestvaran ugođaj strmih padina, vitkih borova, poput oka bistrog zelenog jezera i starinskih, nepravilno razbacanih, seoskih katuna.

Nažalost, priđe li se bliže jezeru, tragovi civilizacije su vidljiviji. Nekad je ovo bilo mjesto nedirnute ljepote. S tugom se prisjećam fotografija bistrih, vijugavih potočića što ih nekad napravih. Danas, ne vadim fotoaparat. Ne želim da slikam najlonske kese i boce piva u kristalno čistoj vodi. Malo dalje slika još gora: prastari kombi bez registracije ispred kojeg se vrte pilići na roštilju koje niko ne kupuje, muzikom koja odjekuje cijelom dolinom kao da šalje poruku: "Vi koji želite da uživate u čistoti prirode niste dobrodošli! Dok sam ja ovdje neću dozvoliti mir i tišinu, cvrkut ptica i šum vjetra! Živio turbo folk!". Amerikanki Suzan nije bilo jasno kako nekom može uspješan nedjeljni vikend biti baziran na gajbi pive na livadi uz preglasnu muziku kraj koje se ne može ni razgovarati.

Kako nisam želio da trpim ovo maltretiranje prošetah s Đenom, glavnim domaćinom, malo poviše jezera. I tu je vidljiva devastacija ljudskom rukom. Bezbrojna plastična crijeva lokalci jednostavno "ubodu" u potok, pruže preko trave i tako dovlače vodu u vikendice. Sad imaju vodu u kućama i jezero koje nestaje. Isto kao što su svojevremeno ubacili ribu koja je pojela endemskog tritona. Vodostaj je već niži za oko metar, gornji dio jezera se polako pretvara u baruštinu.

Međutim, da nije sve tako crno kazuje i primjer stotinjak studenata koji su noćili na jezeru. Nabrzinu su napravili akciju i iskupili dvadesetak kesa smeća, onog što roštiljdžije ostavljaju iza sebe. Đeno mi priča kako je jezero već proglašeno parkom prirode. Iznosim mu iskustva iz susjedne Hrvatske, sa Paklenice, ogromnog područja namijenjenog planinarima, gdje ne možeš ući bez plaćene ulaznice, a autom je moguće samo do rampe. Bilo bi sjajno na sličan način zaštititi ovaj dragulj koji imamo.

Dok se većina biciklista gostila voćem, sendvičima i sokovima koje su pripremili marljivi domaćini, manja grupica se zaputila na obližnji vrh Ločika. Strmim makadamskim putem smo se popeli do nekih 2.000 metara nadmorske visine a posljednjih stotinjak, isprepadani gustim crnim oblacima i vjetrom, ostavili smo za drugi put. Uostalom, tu više i nema puta i potrebno je gurati ili nositi bicikl, što po vjetru i uz prijetnju kiše nije nimalo prijatno.

Zato okrenusmo nizbrdo. Gdje god se moglo spuštali smo se preko trave krateći makadamski put. Zbilja fenomenalan ugođaj je spust ovim mekanim livadama, a prava rijetkost trava na dvije hiljade metara visine. Potom tradicionalno dobri, dugački spust makadamom niz Jezernicu i dolazak na odredište. Brzina je nekoliko neopreznih ponijela pa je u krivinama bilo izlijetanja u obližnji kanal, srećom bez težih posljedica. Taman da se ima o čemu pričati na posljednjoj kafici u lokalnom kafiću. Uz dogovor za neku novu turu, ovdje ili u drugom kraju BiH, svejedno.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: