{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Posjeta Đerdapskoj klisuri na Dunavu

S
29.6.2011. u 21:27
0
3
Posjeta Đerdapskoj klisuri na Dunavu
0
Na poziv udruženja Ciklonaut iz Beograda, biciklisti okupljeni oko internet portala Mtb.ba učestvovali su na trodnevnoj biciklijadi kroz najljepše dijelove Đerdapske klisure na Dunavu. O prirodnim, kulturnim i historijskim znamenitostima ovog kraja čitajte u nastavku.
Jedna od stvari koju danas, u vrijeme brzog tempa življenja, virtuelne stvarnosti i digitalizacije prijateljstva, sve više zaboravljamo je - gostoprimstvo. Sjećate li se kad ste zadnji put proveli nekoliko dana kod prijatelja u drugom gradu ili državi, gurajući se u kakvom malom stanu, kod rođaka na selu ili, još bolje, kad ste putujući bez cilja zastali u kakvom gradiću, družeći se sa lokalnim stanovništvom i ukazali im čast da vas ugoste? Baš zato što ne želimo da riječ "gost" potpuno nestane iz našeg vokabulara, rječnika ili rečnika, svejedno, objeručke prihvatismo poziv da predstavljamo Bosnu i Hercegovinu na događaju šaljivo nazvanom "Dunavska kotrljajka" ili, nešto konkretnije, "Danube blue week". Riječ je, u stvari, o trodnevnoj vožnji biciklima niz Dunav kroz Đerdapsku klisuru.

Dunavska kotrljajka

Naš domaćin i glavni organizator bio je Jovan Eraković, u biciklističkim krugovima poznat jednostavno kao Jone, čovjek neizmjerno širokih shvatanja, jednostavnog života, uvijek spreman na čašicu razgovora. Jone nas je, da ne bismo putovali cijelu noć do Beograda, ugostio u svom domu što bi, ruku na srce, malo ko učinio. Pomalo običan stan prepun je knjiga, predmeta sa dalekih putovanja, u uglu kolekcija ploča, gramofon sa pojačalom i prastari zvučnici u drvenim kutijama za koje mora da je Jone dao čitavo bogatstvo kad su Beatlesi imali dugačke kose. Ovo za kosu ne znamo je li tada nosio dugačku ili kratku, ali svakako Beatlesi jesu njegova generacija.

Pomalo smo se snebivali kako će supruga bicikliste reagovati kad joj iznebuha u dom upadnu četiri blatnjava bicikla i njihovi vlasnici koje nikad nije vidjela, ali Jasna je žena za kakvu bi vrijedilo pedalati kojih stotinjak hiljada kilometara. Jone je bio i na Tibetu, ali ne zbog Jasne, naravno. Sad planira nekakav uspon biciklom na pet hiljada metara, opet bez Jasne, ali ona je tu na biciklu na svim ostalim turama. Dok smo na ogromnoj terasi razgledali svakojako cvijeće pazeći da ga ne polomimo biciklima, začas je razvučen trosjed, napumpan zračni dušek, raspremljena posteljina koja kao da je čekala putnike namjernike. Na stolu Jasnini specijaliteti, domaće rakijice od oraha, maline...

Čovjek koji godišnje na biciklu prelazi 20.000 km

Vrela beogradska noć nam nije dala da spavamo. A možda su to i priče koje je Jone sipao iz rukava. Ne zna se koja je bila zanimljivija. Možda kad se penjao na Materhorn ili ona o Banetu kojeg je prije šest-sedam godina "navukao" na bicikl pa sad prelazi preko 20 hiljada kilometara godišnje. Ili o tome kako sad ne zna šta da radi jer se, onako usput, kvalifikovao za maratonsku utrku u kojoj se bicikl vozi 1.200 kilometara bez prestanka. Kao, ne vozi mu se ali kad se već kvalifikovao... Otvorenih usta smo slušali kako se pripremao vozeći 200, 400 pa 600 kilometara bez prestanka i kako mu je najgore bilo kad ga uhvati san pa zaspi na biciklu okrečući pedale.

Mogao bi tako razgovor trajati do ujutro, ali nismo željeli da biti oni koji kasne na polasku. Čekalo nas je klackanje autobusom do mjesta Golubac na Dunavu odakle započinje naša trodnevna vožnja Đerdapskom klisurom.

Kuda je "iscurilo" Panonsko more

Bez obzira što spadamo u kategoriju brdskih biciklista, vožnja pretežno ravnicom na nepunih stotinjak metara iznad nivoa mora nije bila dosadna. Naprotiv, jedva smo čekali da vidimo to mjesto kuda je "iscurilo" Panonsko more, da bacimo pogled na korijene Karpata i susjednu Rumuniju. Prema jednoj teoriji, naime, velika površina Evrope je bila more sve dok nije došlo do tektonskog poremećaja i pucanja ovog dijela Karpatskog masiva koje je, poput kakve prirodne brane, čuvalo more. Kako je za vodu dovoljna sasvim mala pukotina more je isteklo i danas ostalo jedino u sjećanju Čorđa Balaševića i njegovog panonskog mornara. Klancom Bezdan danas protiče Dunav, ta Evropska vodena grdosija, za koji Štraus reče da je lijep i plav i u čiju čast komponova jedan od najpoznatijih bečkih valcera.

Između srbijanske i rumunske obale, odakle smo započeli vožnju, Dunav je širok šest kilometara. U klancu Bezdan svega nekoliko stotina metara. Nešto niže, kod Kladova, ili Diane gdje je rimski car Trajan izgradio most da prebaci trupe i pokori dacijskog cara Decebala a ovaj, nakon što predade zemlju počini samoubistvo i ostade zapamćen tek po ogromnoj kamenoj glavi uklesanoj na Rumunskoj strani Dunava, nekih 1.200 metara. Tolika sila vode vijekovima je bila prirodna granica civilizacija. Mjesto razdvajanja ljudi.

Ali, zahvaljujući ljudima poput Joneta, najzaslužnijeg za izgradnju ovog dijela biciklističke dunavske magistrale, danas je upravo obratno: Dunav je mjesto gdje se ljudi zbližavaju, uz čije obale putuju na biciklima, gdje se druže, miješaju, šale i vesele. Zato su na Dunavskoj kotrljajci učestvovali biciklisti iz Srbije, Rumunije, Slovenije, Bugarske i Holandije, njih oko 150, a četveročlana ekipa Udruženja brdskih biciklista (MTBa) iz Sarajeva ponosno je predstavljala Bosnu i Hercegovinu. I uživala. Možda i više od drugih jer smo konačno doživjeli da neko drugi organizuje vožnju.

Gospođa od 63 godine i gospodin od 89 na biciklu

Dobro, jesmo izgledali pomalo čudno s našim robusnim biciklima, debelim gumama i amortizerima naspram pretežno drumskih bicikala kakvi se uglavnom voze po Srbiji. Mnogi su ih zagledali, pipkali, isprobavali baš kao što smo i mi bacali oko na modele Bianchi, Pinarello ili kakve druge naoko krhke, ali super tanke i lagane, koji dostižu nevjerovatne brzine po ravnom. Bilo je tu i starih i mladih, momčina poput Makse kojeg je tata uvukao u biciklizam i bodrio cijelim putem, a kad je vidio šta mi radimo po brdima, po svoj prilici će preći u "brđane". Jedna gospođa koja nam je, baš suprotno od ukočenih dama u godinama, otkrila da ima 63, pored biciklizma se bavi i veslanjem i učestvuje na regatama. Ljepuškasta Ivana je bila s dečkom, takođe Ivanom, a da nije već bi se našao kandidat koji bi vozio u paru s njom. Bio je tu i profesor Ramović, nuklearni fizičar iz Crne Gore, koji nas je pozvao u goste krenemo li nekad na tu stranu. Ipak, najzanimljiviji od svih, bio je Živorad Mičić, najstariji biciklist u Srbiji. Čovjek ima 89 godina i sasvin normalno je odvezao tih tričavih 160 kilometara. Ono po čemu ga pamtim je bicikl sa mjenjačima kakve sam vozio prije 40-tak godina kao dječak, i češalj kojim bi nakon svake vožnje uredno zagladio sijede vlasi.

A vožnja, priznajem da je i ona bila zanimljiva. Nemamo baš često priliku voziti cestovne dionice, onako "u točak" jedan iza drugog, probijajući vjetar i tjerajući prosjek od 35 km/h. U jednom momentu zapanjeno smo gledali brzinomjer: 46 km/h. Nije logično sa brdskim biciklom, ali kasnije se ispostavilo da smo imali nevjerovatno jak vjetar u leđa. Nenaviknuti na ovaj tip vožnje promašili smo skretanje i poslije je bio pravi podvig voziti par kilometara nazad uz taj grozni vjetar. Zato smo na svoje došli prilikom brdske dionice od nekoliko kilometara što vodi divnim šumskim putem na vidikovac s kojeg se najbolje vidi Kazan. Spust je bio ludnica. A takvim su nas prozvali i kolege iz Srbije koji su dostizali svojih rekordnih 25 km/h nizbrdo. Kad je Ivan pokazao brzinomjer sa zakucanih 61 km/h uhvatili su se za glavu. "Ma on je lud kad ide tako brzo, ja to radim ipak malo sporije" - bio je moj komentar kojim sam nas pokušavao opravdati, a onda je neko bacio pogled na moj brzinomjer i otkrio da je "trener" ubilježio 52 km/h. Dobro, na biciklu to ne izgleda pretjerano opasno, ali nismo željeli kvariti ugođaj domaćinu mogućim padom, pa smo do kraja vikenda bili obazriviji, ali ludorije i šalu nismo smanjivali.

Mjesto kao iz nekog drugog vremena

A i kako bi kad je sve nekako bilo u fazonu nekog drugog vremena, druženja i zajedništva. Činjenica da smo smješteni u brigariski kamp Karataš izgrađen u vrijeme omladinske radne akcije, u kojem paviljoni nose imena gradova brigada odakle su došle (naravno, tu je i sarajevska), da još uvijek stoji trobojka sa petokrakom iz bivše nam države s parolom iznad nje pa nismo propustili priliku da se fotografišemo kraj ovog relikta davnog vremena, naprosto nas je bacila u neki drugi film, podaleko od stvarnosti i problema današnjice. Bili smo u nekom drugom vremenu, mjestu, tamo gdje se osjeća život, gdje nema celofana. Poput lokalnog restorana Plaža u mjestu Tekija gdje se pije "zidarsko" pivo a palačinke što se peku ispred nekakve kamp-prikolice donosi bosonog ali nasmijan vlasnik lokala poznatog po dobroj atmosferi i pješčanoj plaži.

Jone nam je sredio posjetu đerdapskoj hidroelektrani nastaloj dogovorom Tita i rumunskog predsjednika Čaušeskog, graditeljskom čudu koja je i danas treća po veličini u Evropi, a peta u svijetu. Zapanjeni smo gledali brojke o ugrađenim milionima tona betona i armature od kojih je za osam godina sazdano ovo čudo prije skoro pola stoljeća. Danas u vrijeme laserske tehnologije zaobilaznica oko Sarajeva se gradi evo već trinaestu godinu za što, naravno, niko ne odgovara.

Posjetili smo i muzej Lepenski vir pipkajući predmete i kipove stare preko 6.000 godina, drmusali se na povratku kojekakvim putevima i gledali zalazeće sunce čas sa jedne, čas sa druge strane autobusa. Mogli bi tako danima, no, događaj u naslovu ima "week", što je značilo da se završava kasno u nedjelju (a ne da smo nekakvi "vekeri" kako protumači jedna začuđena prolaznica nespretno tumačivši natpis na našim majicama).

Povratak u Sarajevo je bio u sitne sate iduće noći. Nije nam žao niti je teško padalo klackati se preko Romanije. Naprotiv, da odagnamo nesanicu, krojili smo planove za kakav sljedeći sličan događaj. A i ti Karpati, baš nas zanima jesu li toliko neprohodni.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: