{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Pohod na Vranicu, osvajanje tri vrha i uživanje u skijanju u proljeće

29.4.2013. u 13:59
1
3
Pohod na Vranicu, osvajanje tri vrha i uživanje u skijanju u proljeće
1
Dilema kako provesti vikend, da li voziti bicikl ili skijati, trajala je dvije sekunde. Naime, argument rođaka koji me pozvao da s jednom sjajnom ekipom skijamo po Vranici, iako je već kraj aprila, bio je neoboriv: "Jučer smo išli na Prenj, bilo je tako dobro sunce da smo poskidali sve sa sebe i skijali u gaćama".
Skijanje u kasno proljeće u majicama kratkih rukava je samo po sebi privlačno, ali baš se skinuti nag do gaća... Iako sam već spremio skije za ljetni san vadim ih iz garaže, nabrzinu se pakujem, odlazim za Travnik gdje noćim, jer sutra valja krenuti zorom.

Dok se vozimo ka Sebešiću Nenad pokušava telefonom dobiti jednog Slovenca koji je načuo da u Bosni ima turnih skijaša i zamolio da ide sa nama. Interesantno je bilo što je u razgovoru Slovenac spominjao tačno sve toponime, lokalitete i vrhove za koje neki od nas nisu ni čuli. Međutim, u gustoj šumi signal je nemoguće uhvatiti, Slovenca nema u dogovoreno vrijeme kod lovačkog doma i krećemo računajući da je to ionako možda neki “šminker” pa mu je mrsko bilo ustati tako rano.

Ali, penjući se makadamskim šumskim putem što vijuga uz potok Zlatan, sagrađenim ne radi skijaša već radi izvlačenja šume, odjednom pred nas izbi biciklist koji se spušta sa planine. Dobro, vidjeti biciklistu u planini čak i samog više nije iznenađenje, ali kad se u pola osam čovjek spušta tu nešto nije uredu. A onda šok: na biciklu vidimo pričvršćene skije i pancerice. Lik je sav raščupan, nema više od 60 kilograma i začas smo shvatili da je to Silvio i da je zorom došao iz pravca Vakufa.



Odmah nam je nabio kompleks, ali i obećao zanimljiv dan. Lijepo je bilo ćaskati o tome kako Silvio živi od uzgoja ekološki zdravih jabuka, kako je nekad davno kupio alpske skije, probao godinu dana i prodao, jer mu se nije dopalo vezivanje za jednu stazu, kako je vozio kajak po brzim vodama Neretve i drugih naših ljepotica, penjao se na Prokletije.... i kako je oduševljen što nas je sreo. “Osjećam se kao pile koje se izgubilo, pa je našlo svoje jato”, divno se izrazio.

A dan je krenuo usponom od vrela prekrasnog potoka Zlatan, koji u proljeće, kad nabuja, biva prava mala rijeka. Nažalost, ostajemo zatečeni temeljima buduće vikendice, koju metar od izvora gradi neki mesar iz Busovače. Tako će pojedinac, samo zato što u državi nema reda, uništiti prekrasno prirodno blago koje koriste lovci, planinari, biciklisti i drugi ljubitelji nedirnute prirode. Noseći skije na leđima ostavljamo te necivilizacijske postupke iza sebe želeći da što prije pobjegnemo u planinu, tamo gdje se zna kakav red vlada, gdje se prirodnim zakonima niko ne može suprotstaviti i gdje naprosto moraš poštovati planinu.

Da je tako, planina nam je pokazala dok smo se penjali kroz Strašni do. I pored internet najave vremenske prognoze da ćemo imati lijep i sunčan dan, jutarnja izmaglica se pretvorila u maglu, a vjetar se pojačao do orkanskih brzina. Na jednom mjestu smo vidjeli ostatke lavine od prije petnaestak dana i ta sila kad se čovjek suoči licem u lice s njom, djeluje zbilja impresivno i opominjuće. Nagib je ogroman, vjetar bije u prsa i prijeti da će nas otpuhati zajedno sa skijama, i svima postaje jasno kako je Strašni do dobio ime.

A onda, nakon što smo se uspeli na prijevoj, planina je promijenila ćud. Stekli smo dojam da se igrala s nama i da je vjetar u Strašnom dolu bio tek obični test karaktera. Odjednom je prestao puhati tom silinom, magla se postepeno razišla, a nebo je postalo plavo. Prvo smo se popeli na vrh Krstac visok 2.083 metra. Potom na Ločiku visoku 2.107 m, što je i bio cilj današnje ture. A onda jednoglasan dogovor: “Ma, idemo odraditi 'triangl' i popeti se u jednom danu na tri vrha”. Tako je osvojen i možda najljepši, Nadkrstac visok 2.112 m.

Spust s vrha Nadkrstac nije naivna stvar. Padina je toliko strma da kad staneš na vrh uopšte ne vidiš šta je dolje. Ovisno o vještini i hrabrosti skijaša moguće je uživanje direktno niz padinu, ili tehnikom kosog smuka, što je manje opasno. U svakom slučaju, adrenalin je prisutan, a osjećaj zadovoljstva kad smo se osvrnuli i vidjeli vijugave tragove na strmoj padini, savršen. Potom je uslijedila igra spusta i poskakivanja kroz šumicu, pokoji “zagrljaj” sa borićem i napokon kraj.

Ali, baš kao što dobar izvođač na pozornici podari publici bis, tako smo i mi naš perfektan dan produžili pićem u obližnjem lovačkom domu, gdje su nas srdačno dočekali lovci i sami zaljubljenici u prirodu. Nesebično su ponudili Silviju prenočište, jer on nije imao nikakav plan za taj dan. Nakon drugog pića počela je i pjesma, ali kako je sutra radni dan valjalo je natrag kućama. Za kraj, pozdrav kojem nas je Nenad naučio, specijalni način rukovanja i dva široka zagrljaja. Do idućeg druženja.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: