{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Novembarska vožnja biciklima po Hercegovini

S
21.11.2011. u 22:03
0
13
Novembarska vožnja biciklima po Hercegovini
0
Udruženje brdskih biciklista (MTBA) i aktivisti portala mt.ba iskoristili su još jedan sunčani vikend za vožnju po Hercegovini. Na poziv prijatelja iz Biciklističkog kluba Mostar zajednički su posjetili Ljubuški, vodopad Kravice i vozili nasipom uz Trebižat.
Studen mi se uvlači pod kožu dok promrzlim prstima montiram bicikl na krov automobila. Nedjelja, kraj je novembra, zora tek rudi razbijajući tamu hladne noći, a ja – pakujem bicikl za vožnju. Dan ranije, ohrabren šuškanjem o kamionima zemlje kojim, ako je istina, prekrivaju kameniti dio ski-staze na Bjelašnici, proveo sam u garaži pripremajući skije za sezonu koja samo što nije krenula. Ali, ko će čekati skijanje, pa još nismo spremili bicikle za zimski san.

Poziv prijatelja iz Biciklističkog kluba Mostar da učestvujemo u promotivnoj vožnji sa zadovoljstvom smo prihvatili i na taj način najbolje pokazali kako bi mogla u budućnosti funkcionisati nedavno osnovana Asocijacija MTB pri Biciklističkom savezu BiH, barem u rekreativnom domenu. Jedan klub organizuje druženje, u goste mu dođu biciklisti iz drugog kraja države, voze skupa, razmjenjuju iskustva, zajedno se šale, uživaju u suncu i dožive predivan vikend.
Zato mi nije bilo teško pakovati bicikl na minus devet, koliko je pokazivao termometar u Sarajevu. I zato sam imao smiješak na licu kad sam gledao začuđene prolaznike kako gledaju bicikl usred novembra. Samo vi gledajte, ja ću ipak danas na sunce, pomišljao sam u sebi i razmišljao koja li ih je nevolja istjerala iz toplih domova.
Na poziv kolega iz Mostara, iskupilo se tridesetak članova Udruženja brdskih biciklista (MTBA) iz Sarajeva. Kolona automobila se razvukla kao kakvi svatovi, stajanje u Ćelebićima radi neizbježnih pogača s kajmakom, a onda sastanak s Mostarcima kraj vodopada Kravice odakle kreće današnja tura.

Vožnja je, ustvari, organizovana u sklopu snimanja promotivnog filma o turističkim potencijalima ovog kraja. Tu su i snimatelji iz Hrvatske, jer riječ je o prekograničnoj saradnji i projektu promocije turizma u delti Neretve. Plan je da se vozimo do Ljubuškog, posjetimo nekoliko lokalnih znamenitosti i vratimo se uz Trebižat nazad.
Kad se spomene Ljubuški prisjetim se svog dalekog pretka, Nesuh-age Vučijaka, koji je bio dizdar ljubuške tvrđave prije 1558. godine, a kasnije i Mostara. Očito uspješan u svom poslu, Nesuh-aga je zgrnuo velike pare, sagradio dvije džamije i prateće objekte, jednu u Ljubuškom, drugu u Mostaru, ali i 29 dućana u ''Glavnoj ulici'' kako su tada zvali prostor ispred šehitluka.

Te dućane Evlija Ćelebija naziva Kazaskom ćaršijom, a po vremenu nastanka, kad ih je moj predak gradio, ispada da je on jedan od osnivača Mostara. No, Nesuh-aga je sticao bogatstva i gradio zadužbine, a ja se vozam biciklom za koji uštedim krišom od platice. Ne znam je li on uživao u svom novcu, ali ja definitivno uživam u društvu stotinjak mladića i djevojaka mahom iz Mostara i Sarajeva, ali ima tu i onih iz Livna, Jablanice, Breze... Čini se da se iskupila grupa od njih stotinjak.

Vrijeme za vožnju izvrsno, ni traga onim sarajevskim ''minusima'', temperatura se penje do 14 stepeni, a dan je naprosto okupan u suncu. Zapanjeni ostajemo zelenim travnjacima koje su pojedini imućniji hercegovački domaćini uredili ispred svojih kuća i činjenicom da lišće uporno stoji na granama, neko čak nije ni požutjelo. No, kad vidimo da ovdje rastu palme, stvar biva jasnija. Ipak je ovo ''Kalifornija''.

Vožnja do Ljubuškog teče magistralnim putem u pratnji policije i prolazi relativno brzo, iako baš i ne uživamo vozeći po asfaltu. No, ubrzo skrećemo ka slapovima Koćuše i od tog momenta smo ponovo u svom elementu: uživamo u klasičnoj ''cross country'' turi. Naoko niotkud, ovi slapovi su se ukazali pred nama nekako odjednom i ostavili nas bez daha. Njihovu ljepotu nije umanjila ni činjenica da priroda nije u punom zanosu, da zelenu boju ipak neumitno mijenja zimsko sivilo. Čovjek naprosto poželi nekad doći ovdje, zastati i uživati u miru vode i zelenila. I ne raditi ništa.

A onda saznajem da je u planu nekakva gradnja hidroelektrane protiv koje su se, prije nekoliko godina, pobunili mještani sela Klobuk. Nakon današnje vožnje siguran sam da imaju još stotinu glasova nas biciklista koji će listom stati u zaštitu ove ljepote. Kakva brana, kakve pare! Ovo moramo sačuvati. I Rakitnicu i sve naše zelene ljepotice, baš kao što moramo sačuvati čistotu Trebižata, ovog hercegovačkog bisera koji danas djeluje mirno, nekako uspavano. Ali siguran sam da nisu slučajno uz njegov tok izgrađeni visoki nasipi koji nam poslužiše kao izvrsna cesta.

Trebižat je rijeka duga 50-ak kilometara koja, ustvari, uvire i izvire više puta prije negoli svoj put okonča u zelenoj Neretvi. Legenda kaže da je baš po tome što uvire i izvire čak tri puta i dobio ime. Rijeka ''tri puta biži s površine'' pa dobi ime Trebižat koje osta najpoznatije iako je krase još i imena Vrlika, Tihaljina, Mlade... Ali, Trebižat je također i bogat ribom, posebno jeguljom, a kako su je talijanski sladokusci zvali ''trebizatto'', vrlo je moguće da je po toj talijanskoj riječi i Trebižat dobio ime.
Bilo kako bilo nasipom uz Trebižat smo uživali vozeći bicikle.

Ravan kao da je od stakla, izdignut preko polja ševara i uz rijeku, nasip nam je došao kao ''autoput'' za bicikle. I sve vrijeme tu u vidokrugu uz trsku i polja, teče Trebižat koji tek povremeno natkriljuju stari željezni mostovi izjedeni hrđom. I to im baš daje izvjesnu draž, baš kao i starim kućicama ''kamenjarama'' kraj puta ili u selima kroz koja prođosmo. Istina, tu i tamo će ih nagrditi klima-uređaj, ali u ''zemlji Mercedesa'' gdje se ne pita koliko šta košta, za očekivati je da i klime niču po starinskim kamenim fasadama.

Kraj puta je trebao biti u restoranu Bačšine gdje su nas domaćini poslužili besplatnim ručkom. Mjesto opet na vodi, sa bezbroj mostića kao da smo u Veneciji i opet želja da se dođe i relaksira u ovom miru. Međutim, umjesto kraja današnje vožnje upravo ovdje, da ne komplikujemo sa prebacivanjem auta, odlučismo se da do slapova Kravice ''otpedalamo'' još dodatnih desetak kilometara.

Sve u svemu novembarska nedjelja, 55 pređenih kilometara, bezbroj osmijeha, nova prijateljstva... Poslije ovoga može i skijaška sezona, a možda ćemo, ako ne padne snijeg, već idući vikend opet ka jugu.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: