Reportaža s Tajlanda
2

Maženje sa tigrovima, uživanje u hramu i ljepoti veličanstvenih životinja

Piše: Miljan Kenjić
Buđenje (Foto: Miljan Kenjić)
Prije nekoliko mjeseci ni u najluđim snovima nisam mogao usniti da ću boraviti u prostoru u kojem se divlje životinje poput tigrova, divljih svinja i bivola slobodno šetaju među ljudima, a da pritom ne postoji ni najmanja opasnost od eventualnog napada. Upravo to iskustvo sam doživio u Hramu tigrova, prilikom mog boravka u Zemlji osmijeha, kako posjetioci ove predivne zemlje često nazivaju Tajland.

Budistički hram Wat Pha Luang Ta Bua ili Hram tigrova je objekat osnovan 1994. godine s ciljem da se stvori siguran dom za sve napuštene i povrijeđenje divlje životinje, a između ostalih, i one malo opasnije, kao što su tigrovi, leopardi i divlje svinje.

Hram se nalazi u Saiyok distriktu u provinciji Kančanaburi na zapadu Tajlanda, nedaleko od granice sa Mijanmarom, nekadašnjom Burmom.

Kroz razgovor sa volonterima saznao sam da je prvi tigar doveden 1999. godine još kao mladunče koje je izbjeglo napad krivolovaca, ali je nedugo poslije toga i uginulo, nakon čega su seljaci, ali i mnogi drugi, masovno počeli donositi napuštene tigrove u hram. Većina primjeraka pripada grupi indokineskih tigrova i u hramu se trenutno nalazi oko 140 jedinki.

Mene je put u hram doveo iz Bangkoka, odakle sam autobusom nakon dva sata vožnje i 130 km stigao u grad Kančanaburi poznat po čuvenom mostu na rijeci Kvaj.

Odatle sam javnim prijevozom otišao do hrama i uz naknadu od 600 bahta (15 eura) uživao u druženju sa opasnim macama.

Postoje spekulacije da monasi i volonteri drogiraju životinje i da je zbog toga moguće biti u direktnom kontaktu sa njima, međutim, na treningu koji tigrovi imaju u popodnevnim satima, uvjerio sam se da to nije istina. Tajna je u tome što im je hrana isključivo pržena i kuhana piletina, izbjegava se sirovo meso, koje bi vjerovatno probudilo stari instinkt i želju za ubijanjem, a samim tim postali bi opasni za okolinu.

Također sam saznao da se tačno prati životni ritam ovih maca i da je druženje moguće samo poslije obilnog obroka koji se tigrovima služi prije podne, jer bi u protivnom neko od turista mogao postati taj obrok.

Osnivač hrama, budistički monah Acharn Pusit, je na pitanje da li je moguće da ove životinje budu puštene nazad u divljinu, odgovorio da bi one vrlo brzo uginule ukoliko bi se to desilo, jer nisu spremne opstati u divljini iz razloga što nemaju razvijene lovačke sposobnosti i vjerovatno bi vrlo brzo nakon puštanja uginule od gladi.

Također je rekao da u budućnosti imaju u planu proširiti prostor kako bi se životinje osjećale još prirodnije i zadovoljnije, ali da budem iskren to me nije obradovalo, jer sve izgleda kao veliki cirkus, gdje turisti iz cijelog svijeta dolaze da bi napravili zadivljujuće fotografije kojim će se potom hvaliti prijateljima i vrlo malo je onih koji gaje iskrenu ljubav prema ovim veličanstvenim životinjama.

Sve u svemu ovo je bilo jedno predivno iskustvo koje pomaže razbijanju predrasuda kada su u pitanju priče o "krvoločnim" predatorima koji "nemilosrdno ubijaju" sve što im se nađe na putu! Preporučujem svima.