{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Kad adrenalin proradi: Turno skijanje niz strme padine Treskavice

21.2.2014. u 08:14
101
31
Kad adrenalin proradi: Turno skijanje niz strme padine Treskavice
101
Baš nekako dok sam na Klixu čitao vijest o zatvaranju skijaške sezone prije nego je i počela, krahu koji su doživjela domaća skijališta i dok sam gledao fotografiju Bjelašnice bez snijega, u inbox mi je stigao e-mail: "Hoćemo li sutra na skijanje? Tura na Treskavicu. Idu Edo, Gordan i ja, Miro nije siguran", piše moj prijatelj Nenad, čovjek koji živi u, reklo bi se, ravničarskom Vitezu ali je veliki zaljubljenik u planine.
Uh, pomišljam, skijanje. Iako je u gradu 17 stepeni i sve podsjeća na april, znam da snijega ima iznad 1.600 metara, a kako vrh Mala Ćaba na Treskavici mjeri cijelih 2.080 metara znam da Nenad ne priča gluposti i da se može skijati.

No, od same pomisli na ovu minama zagađenu planinu naježim se. Moram priznati da, uz svu tu dozu adrenalina i izglaganja opasnostima, ipak jednu granicu ne prelazim, a to je zalazak u nepoznata područja gdje postoji realna opasnost od mina. Stoga je, valjda, Treskavica jedina planina u cijeloj BiH na koju se iza rata nisam popeo, što na skijama što biciklom.

Međutim, Nenad je uporan, šalje mi prepisku ekipe planinara koji su je pohodili prije nekoliko dana, u nedjelju, tvrdi da je bezbjedno i da uopšte ne idemo blizu minskih polja. Dodaje da ima snijega dovoljno jer su planinari koristili krplje cijelim putem... a kao šlag na kraju šalje i njihov video koji, kad sam pogledao, budi one iskrice u očima i želju da se spustim na skijama tim strmim, bijelim padinama.


Budim se u zoru, stvari su već sinoć spremljene, sjedam u automobil, a termostat pokazuje 10 stepeni. Ostatak ekipe dolazi iz pravca Travnika pa se nalazimo na mostarskom raskršću i Bjelašnicu prelazimo preko Hadžića.

Zbilja je žalosno gledati Malo i Veliko polje na Igmanu, a pogotovo ski centar na Bjelašnici bez snijega u februaru. Adrenalin nam dižu vrhovi s "one strane" Bjelašnice na kojima još ima snijega. Planirani uspon na Krvavac će ove sezone izgleda ostati pusta želja, Vito na Visočici oduševljava bjelinom i amfiteatrom u podnožju, u daljini se naziru zupci Prenja... Ali, mi preko Šabića krećemo ka Treskavici.

Autom dolazimo do Fatimine vode u podnožju Treskavice. Zahvaljujući studenim potocima koji poskakuju klancem, i činjenici da je većinom u sjeni, put kojim se lagano penjemo uzbrdo je još uvijek pod snijegom, iako se očigledno brzo topi. Korak po korak na skijama dolazimo do Baletinih voda odakle, preko Ploče, slijedi pješačenje jer je sunce neumoljivo. Snijeg je gotovo nestao za samo nekoliko dana. Ipak, hodanje ne pada teško jer smo izašli iz šume i pred nama su se otvorili široki vidici, a pogled puca svuda unaokolo.

U neku ruku nije nam ni mrsko što preko strmih padina prelazimo pješice planinarskom stazom jer su vidljivi tragovi lavina. Ne daj Bože da krene, ne bi se zaustavilo stotinama metara ispod. Na skijama bi svakako bilo neprijatno.

A onda, negdje od nadmorske visine oko 1600 metara kreće bjelina. Snijeg je izvrstan, nabijen, ali nema tragova leda. Penjući se mjerkamo padine kojima ćemo se spustiti. Ima i onih strmih, toliko nagnutih da zdrav razum kaže kako je bolje ne spuštati se njima, ali... Došli smo da uživamo, zar ne? Dobro, nije baš bilo uživanje penjati se kroz strme kuloare gdje svaki korak treba dobro odmjeriti, učvrstiti se nogom pa tek kad si siguran krenuti na sljedeći. Pogrešan potez i otklizavanje niz strmu padinu mogao bi biti koban. Srećom, savladavamo ih jedan po jedan (meni je u glavi bojazan kako li ću nazad) i konačno izbijamo na sami vrh.

Osjećaj kad se čovjek popne na vrh planine je neponovljiv. Ne smeta tada ni vjetar koji dere, ni blještavo sunce, ni to što je dovoljan trenutak nepažnje pa da skinute rukavice završe kilometar dalje. Osmijeh na licu i osjećaj pobjede jedino su što osjećamo. Upisujemo se i u knjigu što stoji na vrhu u jednom skrovitom boksu. Neko je bio toliko pametan da je ostavio tri-četiri hemijske olovke jer od hladnoće naprosto nakon nekoliko slova prestaju da pišu. Pogled kruži svuda unaokolo pa sasvim jasno vidimo šiljak Maglića, do njega Volujak, u daljini Durmitor... ili na drugu stranu Prenj, a tu reklo bi se nadohvat ruke Visočicu i snijegom siromašni vrh Bjelašnice. Naravno, pravimo i brzinsku zajedničku fotografiju za uspomenu, a onda slijedi spust.

Osjećaj kad se spuštate neuređenom padinom s vrha je nešto neponovljivo. Skijaš sam bira put, pronalazi najljepši ugao da "napadne" strminu, a svuda unaokolo su planinski vrhunci koje mozak nekako registruje i te slike vraća u snu. I, nekako, čini se da su ti vrhovi ispod nas. Istina, na ovako strmim nagibima postoji i opasnost od lavine pa pazimo da neko ne ode do ruba "strehe", krećemo se jedan po jedan, a ne u grupi, ali snijeg je već toliko nabijen da realna opasnost od njegovog obrušavanja ne postoji.

I onda, nakon adrenalina i te nagrade u vidu spusta koju smo dobili za sav uloženi napor, slijedi povratak.

Pješačenje ne pada teško jer prepričavamo dojmove sa spusta, prisjećamo se nagiba, svakog načinjenog zavoja, ljepote pogleda. U autu već krojimo planove za sljedeću avanturu. Hoće li to biti Čvrsnica ili Zelengora, gotovo da je svejedno. Plan da pojedemo grah na Bjelašnici se izjalovio, jer gotovo ništa ne radi. Kakva tragedija, a februar je trebao biti najbolji skijaški mjesec, srce turističke sezone.

Hm, hm, da, tragedija je samo za one koji koriste lift. Ako naprosto želite uživati u planini i dobrom društvu – planina u BiH ima napretek.


Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: