{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Biciklom preko rijeka, brda i planina uživajući u bojama jeseni

28.10.2013. u 08:27
0
41
Biciklom preko rijeka, brda i planina uživajući u bojama jeseni
0
Iako je kraj oktobra, kalendarski gledano, vrijeme kad bi trebalo polako pripremati skijašku opremu, jer zima samo što nije stigla, miholjsko ljeto i topli oktobarski dani su nas izmamili da još malo bicikliramo uživajući u prekrasnim bojama jeseni.
Kako ture obično nazivamo po nekoj planini na koju se penjemo, ovu smo, pošto je toliko planina bilo oko nas, da se slučajno koja ne bi naljutila, nazvali po rijeci Doljanki sa čijeg smo se izvora napili studene vode. Polazno mjesto je trebala biti Jablanica, ali kako bismo izbjegli dosadni uspon do Sovićkih vrata, začas se našao jaran koji će krenuti s nama i vratiti kombi u Jablanicu. Startali smo, dakle, iz parka prirode Risovac, čudeći se što još nikad nadležni nisu asfaltirali onih tričavih tri kilometra makadama. Kao da nikog nije briga za Blidinje, Čvrsnicu, skijalište i svu tu ljepotu, gotovo nedirnutu prirodu, i moguće turiste ili izletnike koji bi uživali na idealnoj nadmorskoj visini.

Ali, nama makadam nije strani pojam pa smo začas uzjahali svoje dvotočkaše i krenuli lagano uzbrdo, uz priču, pokoju šalu i naravno divljenje prostranstvu koje puca od Čvrsnice, s jedne, do Vran planine s druge strane. Padali su i dogovori za posjetu Vran planini zimi, kad snijeg napada, i to na turnim skijama. No, ne krenusmo ka Vranu već smo danas zavili nešto više desno, ka planini Kedžari, do koje vodi blag i lagan uspon kroz divnu šumu.

Ustvari, moglo se do izvora Doljanke i kraćim, strmenitijim putem, ali mi smo krenuli da uživamo. A gdje bi čovjek više uživao nego na kakvom visu odakle puca lijep pogled. Gledali smo tako Ljubušu "odozgo" (nju smo pohodili pred kraj prošle biciklističke sezone), vijećali da li se ono u daljini vidi Cincar ili smo ipak malo pogriješili, a onda izbismo na Pasije stijene. Ne znam ko ovim liticama dade takvo ime, ali pogled odatle je veličanstven. S jedne strane zupci Prenja, vidi se lijepo vrh Osobac, s druge Hranisava na Bjelašnici, ispred nje Bitovnja, pa lijevo Vranica, pa Vitreuša, pa Raduša. Bože, kolika je Vranica kad se gleda s ove strane. Naravno, za uspomenu radimo i grupnu fotografiju, ali pažljivo, jer teren je izuzetno strm. Toliko strm da se, kad krenusmo nizbrdo, nismo ohrabrili voziti bicikle prvih stotinjak metara.

Ali, kad smo zašli dublje u šumu ukaza se nekakav putić, staza, šta li je već, ali kako je sve prekriveno lišćem ona se izgubi, a mi smo se toliko opustili i naprosto uživali da je svaki krenuo svojom stazicom, pazeći jedino da ispod debelog sloja lišća ne izbije kakva grana.

Onda livada. Ali ne bilo kakva, već livada s koje je vidik još ljepši. Jednoglasno odlučujemo da tu pravimo pauzu, ali prije toga da posjetimo i izvor Doljanke. Slično kao što Neretva na Zelengori izvire poput kakvog običnog potoka, i Doljanka, rijeka koja je ipak izdubila respektabilan klanac, na samom svom izvorištu je mala, toliko mala da se čini da je grupa žednih može cijelu popiti. A tek kako je kvalitetna i ledena.

Pauza koju pravimo za jelo pretvorila se u izležavanje da toplom suncu i mekanoj travi. U daljini slušamo lovce koji nam kasnije i priđoše, pitaju za pse koji su se izgubili natjerujući divljač. Čude se kako smo našli put s Pasjih stijena. No, gdje nema mina lako je naći put, čak i u šumi. Put koji su nekad pronašli Nermin i Đani od izvora Doljanke, a kojim smo se nakon objeda otisnuli, je nevjerovatan, za bicikliste prava poslastica. Nepoznato je ko je i kako izdubio stazu široku metar-dva, valjda šumari izvlačeći drva, a onda je voda učinila svoje, ali po svemu liči na bob-stazu. Ovakve staze po velikim Evropskim centrima i skijalištima grade pravi arhitekti i vožnja se plaća, a nama je to priroda podarila. Ulazak u zavoje je takav da se dignete visoko na rub i onda stropoštate dalje niz stazu. Sloj lišća doseže skoro do koljena pa se vozi nekako "napamet", ali nema kamenja koje može neugodno iznenaditi. Bilo je i padova, ali ništa značajno, jer se završavaju na mekanoj zemljanoj podlozi prekrivenoj lišćem.

I konačno dolazak do asfalta. Nerminu je pukla mašinica, ali dovoljno je okrenuti broj telefona i jaran će doći kombijem. Dok on ne dođe, koristi se praktičan vid prijevoza: vezivanje lijane za kolegu i pravo pravcato šlepanje. Istina, riječ je ipak o nagibu, ali šlep radi besprijekorno. Usput nas zaustavlja grupa veselih domaćina što peku rakiju, nude besplatnu degustaciju, a šljivovica je toliko dobra da liježe i pazar i jedan litar donosimo u Sarajevo.

Prepuni utisaka i doživljaja s fantastičnog spusta, žutih boja jeseni i šuštanja lišća odlučujemo zastati još malo u Jablanici, da kraj muzeja s petokrakom popijemo barem kaficu. Tu slijedi "bonus" na svu ljepotu koju smo imali danas: Đani, strastveni zaljubljenik u oldtajmere francuskog porijekla, došao je svojim Spačekom. Naravno, ne propuštamo priliku za testnu vožnju, kao ni za fotku koja će ovjekovječiti današnji divan dan, predivan, sunčan, koji provedosmo u majicama kratkih rukava. Ko bi rekao da je prošle godine na današnji dan pao snijeg.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: